Možda se ni u jednom dijelu godine ne ispreplete toliko narodnih običaja i vjerskih osjećaja, tvoreći harmoniju i sklad između svetog i profanog. Gotovo da bi se mogla napisati knjiga samo o tome kako jedan ramazanski dan izgleda u domovima muslimana, te po trgovima i ulicama diljem svijeta.
Ramazan je, u tradiciji muslimana, gost koji se željno iščekuje. Stoga se posebna pažnja posvećuje pripremama za njegov dolazak. Diljem svijeta, muslimani čiste svoje domove, džamije, ali i ulice koje su u zemljama sjeverne Afrike često ispunjene vjernicima, usljed nedostatka prostora u džamijama. Velika pažnja se pridaje i uljepšavanju trgova i ulica, gdje Egipat bez premca osvaja srca posmatrača. U Egiptu su ramazanski fenjeri, jedan od najvažnijih simbola ramazana, oni krase balkone i ulice, dvorišta i parkove. Posebnu pažnju privlače bazari i trgovi na kojima se prodaju ovi fenjeri različitih oblika i vrsta, izrađeni od metala, drveta, plastike ili tkanine. Osim ramazanskih fenjera, bajkovite prizore na ulicama Kaira tvore brojne lampe i svjetiljke.
U zemljama sjeverne Afrike porodice obično nabavljaju novo posuđe za kuhinju, kupuju novi namještaj, posebno u dnevnoj sobi. Najvažniji pripreme u Maroku uključuju i pripremu tradicionalne marokanske odjeće, koju nose i odrasli i djeca, posebno tokom posjeta i okupljanja; jer je, kako tamošnji stanovnici kažu, nedostojno tokom sehura ili iftara sa porodicom i prijateljima nositi običnu odjeću. Marokanska tradicionalna odjeća je zvanični dress code ramazana, zbog njene dostojanstvenosti, časti, ponosa, ali i luksuzne jednostavnosti u istoj.
Pored čišćenja i pripremanja domova, potrebno je pripremiti i sopstveno unutrašnje biće za blagoslovljeno vrijeme. Upravo zato su muslimani balkanskih prosotra očuvali tradiciju posta učajluka. Učajluci su zajednički naziv za tri mjeseca hidžretskog kalendara: redžeb, ša'ban i ramazan. Oni najodlučniji bi prije obaveznog ramazanskog postili i dva mjeseca dobrovoljnog posta, motivirani riječima Poslanika, a.s., da se djela u ovim mjesecima višestruko nagrađuju.
Ramazanski dan započinje sehurom, obrokom koji se jede prije nastupanja zore, kada započinje vrijeme posta. U nekom prošlom Sarajevu bi po jedan munadija udarcima u bubanj oglašavao vrijeme sehura. Ovaj običaj danas živi u u manjim sredinama Balkana, ali je jako aktualan u nekim kvartovima Istanbula ili Izmira. U Maroku, također, postoji sličan običaj, gdje osoba poznata kao nafar, prolazi ulicama i svira muzički instrument sličan trubi koji emituje dirljiv zvuk. Svaki kvart ima svog vlastitog nafara.
Običaj autentičan za muslimane Bosne i Hercegovine je i mukabela. Muslimani vjeruju se da je melek Džibril, svakog ramazana preslušavao Muhammeda, a.s., učenju Kur'ana, dok je to posljednje godine Poslanikova života učinio dva puta. Mukabela podrazumijeva je učenje cijelog Kur’ana tokom ramazana, odnosno jednog džuza-dijela dnevno, i to prije sabah-namaza, podne-namaza ili ikindija-namaza, od strane imama i hafiza čije učenje slušaju prisutni vjernici prateći njihovo učenje u mushafu. Tradicija učenja hafiskih mukabela i danas se izuzetno vrednuje i naširoko prakticira, a u sarajevskoj Hadžijskoj džamiji pokrenuta je i izuzetno cijenjena i čuvena hafiska mukabela koju uče samo žene hafize.
U popodnevnim satima, djeca u narodnim četvrtima Tunisa se takmiče pripravljaju kurdijane, tradicionalne delicije od šećera i bjelanjaka, a natjecanje traje sve dok se ne oglasi zawaka, zvižduk koji označava vrijeme iftara. U priobalnim gradovima Maroka se, jednako kao u Sarajevu, Istanbulu ili drugim gradovima Balkana, u iste svrhe koristi top koji snažin udarcem baruta oglašava prekid posta. Top se u toku ramazanskih dana upotrebljavao u nekoliko navrata, najmanje dva, a u nekim mjestima i tri puta: ujutro za ustajanje na sehur, kada nastupi vrijeme početka posta (zora) i u vrijeme završetka posta (iftar). Tradicija pucanja topova u većini mjesta utihla je krajem Drugog svjetskog rata. Devedesetih godina prošlog stoljeća topovi su ponovo oživjeli, najavljujući sehure i iftare u više gradova BiH. U Sarajevu se top oglašava u vrijeme iftara sa vidikovca zvanog Žuta tabija.
Ramazan je, svakako i vrijeme solidarnosti, a običaj sudanskih porodica je da svoj iftar iznose na pladnju i jedu ga na ulici ispred svojih kuća. Svrha ove prakse je omogućiti prolaznicima i siromašnima da jedu bez stida. Dok, imućne alžirske porodice njeguju tradiciju ramazanske korpe, odnosno pomaganje siromašnih porodica tako što im svakodnevno donose hranu u korpi tokom cijelog ramazana.
Ramazanske noći- one su posebna čar. Dovoljno je reći da se u saudijskoj pokrajini Hidžaz, ali i drugim arapskim, dakako i ovdašnjim zemljana njeguje posebna tradicija ramazanskih večeri i druženja i za tu svrhu se pripremaju posebne prostorije. U Hidžazu se u takvu prostoriju postavlja kratki sto na kojem se nalazi čajnik za pripremu čaja na pari, koji se služi nakon iftara po želji. Čajnik ostaje postavljen tokom cijelog Ramazana i uklanja se prvog dana bajrama.
Ramazanske večeri zasigurno kriju ljepotu koja se mora iskusiti da bi se spoznala, baš onako kako je zapisao Rešad Kadić u Posljednjem Bašeskijinom zapisu: Kad bi me neko upitao šta mi je na ovom svijetu najžalije ostaviti, rekao bih: sabaha, behara i iftara. Ko zna kakva se ljepota u tome krije, razumjet će.
Riad Subašić