Islam

Islamski šarti ili stubovi islama predstavljaju praktične (tjelesne) dužnosti muslimana koje su naređene strogom obavezom (fard) u Kur’anu, a njihove propise i primjenu objasnio je Muhammed, a.s., u svojim hadisima, odnosno svome životu – sunnetu. Punoljetni i zdravi muslimani i muslimanke dužni su iskreno i u ime Allaha, dž.š., izvršavati ove dužnosti, tražeći Njegovo zadovoljstvo. U hadisu u kojem su navedene islamske dužnosti – šarti, stoji:

Rekao je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma:“Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže:‘Islam je izgrađen na pet stvari: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, hodočašću Kabe i postu mjeseca ramazana.” (Bilježe Buharija i Muslim) U drugoj predaji je post spomenut prije hadža, pa smo u opisu koristili ovu verziju.

  1. Kelimeiš-šehadet

Kelimeiš-šehadet su riječi kojima se slobodno i svojom voljom iskazuje pripadnost dini-islamu, a glasi: Ešehedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu, što znači: Vjerujem i izjavljujem da je samo Allah Bog i vjerujem i izjavljujem da je Muhammed Allahov rob i Poslanik. Prvi dio kelimeiš-šehadeta podrazumijeva vjerovanje da je Allah, Gospodar svega, Njegov vladar, Stvoritelj i Opskrbitelj, da On daje život i smrt, te da je On Jedini dostojan da se obožava na način kako je opisano u Kur’anu Njegovim svojstvima i lijepim imenima (esmaul-husna). Drugi dio kelimeiš-šehadeta podrazumijeva vjerovanje i prihvatanje da je Muhammed, a.s., posljednji Allahov poslanik (hatemul-enbija), da je bio čovjek i Allahov rob, koji je dostavio posljednju Allahovu objavu Kur’ani-kerim.

  1. Obavljanje namaza

Namaz (es-salat) je prvo što je Uzvišeni Allah naredio nakon vjerovanja u temeljne istine vjere (el-iman), odnosno tevhida – prihvatanja da je samo Allah Bog i Stvoritelj svega stvorenog. Namaz je propisan prije posta, zekata i hadža. U Kur’anu se na više od 70 mjesta spominje namaz. Namaz je ibadet koji se sastoji od stajanja, učenja Kur’ana i dova, pregibanja, sedžde i sjedenja. Počinje tekbirom a završava selamom. Muhammed, s.a.v.s., je rekao:„Ključ namaza je abdest, njegov početak je tekbir, a završetak predavanje selama.“ (Bilježe Ahmed, Ebu-Davud, Tirmizi) Smisao namaza je da čovjeka odvrati od činjenja ružnih i pokuđenih djela, te da jača njegovu bogobojaznost, odnosno svijest (et-taqwa) o Uzvišenom Allahu. Prenosi Ebu-Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:”Prvo za šta će čovjek na Sudnjem danu polagati račun jeste njegov namaz, pa ako bude nađeno da je potpun, upisat će se kao potpun, a ako od njega nešto bude nedostajalo, Allah će kazati: ‘Vidite da li mu možete naći dobrovoljnih namaza?’ Od njegovih dobrovoljnih namaza upotpunit će se ono što bude nedostajalo od farzova, i tako će se sva druga djela mjeriti.” (Sahih, Sunen en-Nesai, 465.)

Prije stupanja u namaz potrebno je ispuniti određene uvjete ili namaske šarte, a to su:

  1. da bude čisto tijelo, odijelo i mjesto gdje će se klanjati,
  2. uzeti abdest ili, ako je potrebno, okupati se,
  3. biti propisno obučen,
  4. na vrijeme klanjati (u namaskom vremenu),
  5. okrenuti se prema Kibli,
  6. odlučiti klanjati (nijet učiniti).

Namaz nije ispravan ako nedostaje makar jedan od navedenih uvjeta. U čistoću spada: kupanje, pranje zuba, obrezivanje nokata, pranje ruku prije i poslije jela, pranje poslije obavljene nužde, te čisto održavanje stidnih dijelova tijela. U nečistoću koju treba ukloniti spadaju svinjski proizvodi, nečist, mokraća, alkohol, krv, kao i svaka druga nečistoća koja je islamskim propisima zabranjena. Abdest se uzima na sljedeći način: izgovoriti Bismillu, oprati šake tri puta, isprati usta i nos, umiti lice tri puta, oprati ruke do iza lakata tri puta (prvo se pere desna ruka), zatim potrati po glavi jedanput (mesh) i potrati uši, te na kraju, oprati noge zajedno s člancima tri puta (prvo se pere desna noga).

Mesh znači potrati mokrom rukom jedan dio tijela radi čišćenja tog dijela ili pak potrati mokrom rukom jedan dio odjeće, ako se, u izuzetnim slučajevima, ne može oprati taj dio tijela. Mesh se može činiti po zavoju ili po mestvama (tankoj obući koja ne propušta vodu). U nekim slučajevima može se, umjesto abdesta ili gusula, uzeti tejemmum, tj., može se obaviti formalno čišćenje čistom zemljom (prahom) ili predmetima napravljenim od zemlje.

Tejemmum se uzima u ovim slučajevima: 1. kada u toku jednog namaskog vremena nije moguće obezbijediti vodu; 2. kada imamo samo malo vode, koja nam je potrebna za piće ili za pripremanje hrane; 3. kad se, u slučaju potrebe, nije moguće okupati. Kada hoćemo da stupimo u namaz, treba da se pristojno obučemo. Žene treba da pokriju cijelo tijelo i kosu osim lica i ruku do šaka. Svaki namaz klanja se u svome vremenu, a početak svakog namaskog vremena određuje se prema položaju Sunca na nebu. U obavezne namaze u toku dana i noći spadaju: sabah-namaz (salatul-fedžr), podne-namaz (salatuz-zuhr), ikindija-namaz (salatul-‘asr), akšam-namaz (salatul-magrib) i jacija-namaz (salatul-‘iša). Sabah-namaz počinje od zore i traje do izlaska Sunca. Vrijeme podnevskog namaza počinje kad Sunce malo odmakne sa sredine neba i traje do ikindije. Vrijeme ikindijskog namaza počinje kada Sunce nagne zapadu i traje do akšama. Vrijeme akšamskog namaza počinje od zalaska Sunca i traje do jacije. Vrijeme jacijskog namaza počinje kad potpuno nestane sunčanog sjaja na zapadu i traje do pred zoru.

Džuma-namaz klanja se petkom u vrijeme podne-namaza i ona, također, spada u farz ili obavezne namaze.

Dženaza-namaz klanja se umrloj osobi.

Bajram-namaz klanja se nakon završetka mjeseca ramazana, odnosno, 1. dan mjeseca ševvala (ramazanski bajram), a 1. dan Kurban-bajrama (10. zul-hidždže) klanja se bajram-namaz koji je vezan za kurban, odnosno hadž.

U vrijeme mjeseca ramazana sunnet je klanjati teravih-namaz.

U toku dana i noći lijepo je, za onoga ko je u mogućnosti, klanjati duha-namaz (nakon izlaska Sunca pa do pred podne-namaz), te noćni-namaz (salatul-lejl) nakon jacije do nastupanja zore.

Namaz ima i šest sastavnih dijelova, odnosno ruknova a to su: 1. početni tekbir (iftitāh-i tekbir), 2. stajanje (kijām), 3. učenje Kur’ana (kirāet), 4. pregibanje (ruku’), 5. spuštanje lica na zemlju (sedžde), 6. sjedenje na završetku namaza uz predavanje selama (ka’de-i ehireh).

Namaz se treba klanjati skrušeno i slijediti određeni redoslijed u klanjanju, onako kako je preneseno od Muhammeda, a.s. Stajanje, učenje, pregibanje i spuštanje lica na zemlju čine jedan rekāt. Namaz se može klanjati sa po dva, tri ili četiri rekata.

Namaz će pokvariti: Ako se namjerno izostavi bilo koji od šest obaveznih namaskih ruknova; ako se u namazu nešto progovori; ako se u namazu zaplače ili nasmije, osim ako klanjaču poteku suze iz pobožnosti; ako se okrenu prsa od Kible; ako se nešto pojede ili popije dok se klanja; ako se u namazu izgubi abdest; ako klanjamo s tejemmumom pa u namazu saznamo da je došla voda; ako u namazu radimo nešto zbog čega bi onaj ko nas posmatra pomislio da nismo u namazu.

O vrijednosti namaza zabilježen je veliki broj hadisa. Prenosi Ebu-Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ”Šta mislite kada bi neko od vas ispred vrata imao rijeku i u njoj se pet puta dnevno kupao, da li bi na njemu ostalo imalo prljavštine?” ”Ne, na njemu ne bi ostalo nimalo nečistoće”, odgovoriše. ”Tako je i sa pet dnevnih namaza, Allah sa njima briše grijehe”, reče Poslanik. (Bilježe Buhari, 2/9, i Muslim, 667.)

Prenosi Ebu-Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:”Pet dnevnih namaz i džuma do džume brišu grijehe koji su počinjeni između njih, ako se budu izbjegavali veliki grijesi.” (Bilježi Muslim, 233.)

  1. Post

Ramazanski post je naređen muslimanima druge godine po Hidžri. Izvorni naziv za post je savm, što znači: ušutjeti se, stišati se (vjetar), popustiti (žega), stajati bez hrane. U fikhu se post definira kao sustezanje od jela, pića i svih tjelesnih prohtjeva (zadovoljstva) od zore do zalaska Sunca. Post je jedan od temeljnih ibadeta koji je spomenut u suri el-Bekare, u ajetima koji glase:

 „O vjernici! Propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas da biste bogobojazni bili. I to određeni broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite.“ (El-Bekare, 183-184.)

Iz spomenutih ajeta se vidi da su dužni postiti oni muslimani koji u vrijeme nastupanja mjeseca ramazana ispunjavaju sljedeće uslove: da su (biološki) punoljetni i umno zdravi, da su u tom trenutku kod kuće a ne na putu i da su fizički zdravi tako da mogu postiti bez ikakvih posljedica po svoje zdravlje. Shodno tome, neka lica mogu odgoditi, zbog specifičnih uslova ili stanja, post u mjesecu ramazanu a to su:

  1. lica koja imaju pravo na odgodu posta, koji će ispostiti u nekoj drugoj, za njih prihvatljivijoj prilici. To su: bolesnik čija je bolest takva da post na nju štetno utječe, bilo da je pogoršava ili usporava njeno izlječenje; putnik čije je putovanje izuzetan napor koji se teško može izdržati; vojnik, svejedno da li se on nalazi neposredno u borbi ili se nalazi u periodu napornih vježbi, gdje bi post mogao štetno djelovati na njegovu borbenu gotovost; žena u stanju hajza i nifasa, odnosno u menstrualnom ili u postporođajnom periodu; trudnica; dojilja; radnik na teškim fizičkim i psihičkim poslovima, gdje glad i žed direktna štetno utječu na njegovo zdravlje ili na ure­dno obavljanje posebno odgovornog posla.
  2. lice koje je steklo pravo da obavezu posta izvrši na drugačiji način od propisanog, a to je putem fidje. To znači da će osoba koja trenutno ne može postiti zbog neizlječive bolesti ili je tako iscrpljena i nalazi se u dubokoj starosti, gdje ne postoji nikakva nada da će jednoga dana njeno stanje biti bolje, umjesto posta imati obavezu da za svaki svoj propušteni dan posta izdvoji po jednu jednodnevnu ishranu, prema vlastitom standardu ishrane, te da je uruči onima kojima je najpotrebnije. Kao islamska ibadetska obaveza, post je razvrstan u sljedeće kategorije:
  3. Farz je postiti: ramazanski post i post svih keffareta. Keffaret je nadoknada posta u slučaju namjernog prekida posta, a znači napostiti 60 dana uzastopno, te dodajući jedan dan u kome je post prekinut.
  4. Vadžib-post je nadoknada svakog pokvarenog nafila-posta, te zavjetni post.
  5. Sunnet-post je: deseti muharrem (jevmu-l-ašura), zajedno sa devetim ili jedanaestim danom, te post na dan Arefata, za osobe koje nisu na hadžu.
  6. Mendub ili mustehab-post je: postiti svakog hidžretskog mjeseca po tri dana, a poželjno je da dva od njih budu takozvani bijeli dani, a to su: trinaesti ili čertrnaesti dan u hidžretskom mjesecu; ponedjeljak i četvrtak u sedmici; šest dana mjeseca ševvala; Davudov post ili postiti svaki drugi dan.
  7. Nafila-post je svaki dobrovoljni post koji se posti u danima u kojima je dopušteno postiti.

Šta će pokvariti post?

Kada zaposti, postač mora voditi računa o radnjama (postupcima) koje kvare post, a to su:

  1. unošenje u organizam bilo kakve tvari, svejedno da li to bilo jelo, piće ili bilo šta drugo što u sebi sadrži hranjive materije;
  2. unošenje u organizam hranjive materije vještačkim putem, npr. infuzijom, dok obična injekcija ne kvari post;
  3. crpljenje iz organizma krvi ili drugih hranljivih tvari, kao što se čini prije nekih operativnih zahvata na unutrašnjim organima;
  4. pušenje ili unošenje u organizam duhanskog dima, na bilo koji način;
  5. unošenje u organizam bilo kojeg drugog nadražujućeg sredstva, kao što su bilo koja vrsta droge, bilo to putem injekcije ili na neki drugi način;
  6. spolni odnos. Postaču kome se desila polucija u snu, a zapostio je, to ne kvari post, ali je dužan okupati se odmah po buđenju;
  7. pojava hajz-perioda ili menstruacije, kod spolno zrele žene;
  8. izgovaranje nepristojnih i bestidnih riječi.

Prenosi Sehl, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:’’U Džennetu imaju vrata koja se zovu „Rejjan“, na koja će na Sudnjem danu ući samo postači. Bit će rečeno:’Gdje su postači?’ Pa će ustati i osim njih niko drugi neće ući. Kada uđu ona će se zatvoriti i niko više na njih neće ući!’’ (Bilježi Buharija)

  1. Davanje zekata

Pojam zekat u arapskom jeziku ima značenje rasta, odnosno čistoće. Ova dva značenja su prisutna u terminološkom značenju riječi “zekat” koje ona ima u Šerijatu. Zekat čisti od grijeha osobu koja ga izdvaja. Takoder, čisti dušu od ružnog svojstva – škrtost. Davanje zekata nije obično udjeljivanje nego je to stroga obaveza i jedan od temelja islama.
Obaveza davanja zekata je ustanovljena Kur’anom, Sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka. Allah, dž.š., spominje zekat uporedo s namazom u velikom broju ajeta. Uvjet pod kojim ova obaveza biva stavljena nekome u dužnost jeste da osoba posjeduje nisab. Nisab je određena količina imovine utvrđena na osnovu šerijatskih izvora, a što je osnova za davanje zekata tokom cijele jedne godine.

Osnovni proračun nisaba vrši se prema zlatu i srebru iz čega se izdvaja 2,5%. Nisab na zlato je 91,60 grama, a na srebro je 641,5 grama. Ovaj je nisab mjera i za proračunavanje zekata na novac, vrijednosne papire i trgovačku robu.

Zekat na zlato i srebro. Musliman je dužan izdvojiti iz svoje imovine i dati zekat na zlato, bez obzira da li je ono u obliku zlatnog nakita, zlatnih legura, zlatnog novca ili zlatnog posuđa ukoliko njegova vrijednost doseže vrijednost nisaba 91,6 grama čistog zlata. Nisab za srebro, nakit i predmete od srebra iznosi 641,5 grama srebra. Zekat na zlato i srebro je 2,5% od ukupne vrijednosti zlata i srebra. Ulema je saglasna da se na dijamante, bisere, safire, rubine i druge vrste dragog kamenja ne daje zekat. Prema nekim pravnim školama zekat se daje na nakit koji je u upotrebi i koji nije u upotrebi.

Zekat na novac. Na novac, bez obzira u kojem obliku bio, koji se nalazi u posjedu vlasnika, na bankovnom računu, pozajmljen drugoj osobi ili deponovan na određenom mjestu, daje se zekat 2,5% od ukupne vrijednosti novca, ukoliko prelazi granicu nisaba. Na novac koji je pozajmljen drugom fizičkom ili pravnom licu daje se zekat samo ukoliko postoji određena sigurnost da će taj novac biti vraćen. Zekat na pozajmice, godišnja primanja, obveznice, vrijednosne papire, osiguranja koja uključuju štednju (teqaful), obračunava se po stopi od 2,5% na ukupnu vrijednost.

Zekat na trgovačku robu i poslovanje. Zekat na trgovačku robu podrazumijeva robu kojom osoba trguje radi ostvarivanja dobiti. Poslovni prostori, automobili, proizvodna i druga sredstva kojima se trgovac ili firma svakodnevno služi u poslu ne ulaze u obračun zekata. Zekat na trgovačku robu iznosi 2,5%. Firme koje se bave prodajom usluga, kao što su marketinške, informatičke, ugostiteljske i slične firme, zastupništva, obračunavat će zekat na dobit od prodaje usluga nakon što oduzmu troškove poslovanja.

Zekat na stoku. Nisab za ovce i koze je četrdeset, za krave trideset, za kamile pet.

Procenat koji se izdvaja na poljoprivredne proizvode je 10%, u slučaju da nije bilo vještačkog navodnjavanja, a ako je poljoprivrednik navodnjavao njivu ili bašču na kojoj je požnjeo ili ubrao žitarice i plodove, onda se, prema hadisu, daje 5% od ubranog.

Zekat se daje u Bejtul-mal (zajednički fond Islamske zajednice ili državne vlasti na određenom prostoru) iz kojeg se, shodno potrebama, zekat usmjerava u institucionalno djelovanje na vjerskom i obrazovnom planu, odnosno kategorijama koje su spomenute u kur’anskom ajetu:

”Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhu na Allahovom putu, i putniku namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevbe, 60.) 

  1. Hadž obaviti

Hadž je posjeta Kabi u Mekki u određeno vrijeme a propisan je kao obaveza jednom u životu svakom pametnom, zdravom, punoljetnom i slobodnom muslimanu i muslimanki koji posjeduju materijalna sredstva za odlazak na hadž. Posjeta Kabi u Mekki izvan mjeseci u kojima se obavlja hadž naziva se umra. Hadž spada u ibadete koji zahtijevaju fizički, materijalni i psihički napor, te se smatra ibadetom koji objedinjuje sve druge ibadete. Hadž je u simboličkom smislu prisjećanje na Ibrahima, a.s., i njegovog sina Ismaila, a.s.

Prvi hram podignut za ljude jeste onaj u Beki, blagoslovljen i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očevidna, mjesto na kojem je stajao Ibrahim! I onaj ko u nj uđe bit će siguran. Hodočastiti Kabu, radi Allaha, dužan je svako ko bude u mogućnosti do nje doći. A ko ne vjeruje – pa Allah je, doista ne ovisan o svjetovima.” (Ali-Imran, 96-97).

Hadž ima tri farza, odnosno tri sastavna dijela, a to su: 1. ihrami, 2. stajanje na Arefatu, i 3. tavaf oko Kabe.

Ihrami. Ihramiti, po šeriatu, znači odlučiti da se pre­uzmu u obavezu izvjesne zabrane, a ostvaruje se: nijetom, i telbijom koja glasi:

”Odazivam Ti se, o moj Bože, odazivam! Oda­zivam Ti se! Nemaš dvojnika, sudruga. Odazivam Ti se! Samo se Tebi zahvaljujem, samo Ti dijeliš blagodat i imaš vlast. Nemaš dvojnika, sudruga!”

Pošto nijet učini da preuzima hadžske obaveze i obuče ihrame, (ihrami su bijeli čaršafi koji simboliziraju čistoću i jedinstvo među ljudima), hodočasniku je zabranjeno:

  1. intimni odnos,
  2. da se prepusti onome što nadražuje mu­škarca (ili ženu) i seksualno pobuđuje,
  3. da čini sve ono što je šerijatom zabranjeno činiti i van hadža,
  4. da se prepire i svađa,
  5. da vodi besposlen i ružan razgovor,
  6. da lovi kopneni lov, ili da nekoga uputi i pokaže na ulov,
  7. da ubija insekte,
  8. da se namiriše ili namjerno miriše miris,
  9. da reže nokte,
  10. da muškarac oblači sašivenu haljinku (ženi je to dozvoljeno),
  11. da pokrije glavuili lice, osim u slučaju kada se žena sakrije od stranca,
  12. da uklanja dlake sa tijela osim ako je u pitanju dlaka koja pričinjava neugodnost, kao npr. trepavica u oku.

Stajanje (boravak) na Arefatu je 9. dan mjeseca zu-l-hidždžeta.

Tavafu-zijare je tavaf poslije Arefata, odnosno obilazak oko Ka’be.

Vadžibi hadža su one radnje koje je dužnost izvršiti, ali ako bi se izostavile hadž ne bi bio neispravan, a onaj ko ih namjerno izostavi griješan je i obavezan zaklati kurban kao keffaret za taj prestup. Klanje kurbana je obavezno i za nenamjerno propuštanje vadžiba, ali nema grijeha. Vadžibi hadža su:

  1. s’aj između Safe i Merve;
  2. stajanje na Muzdelifi, makar jedan trenutak drugog dijela noći, nakon Arefata;
  3. bacanje kamenčića na Mini;
  4. brijanje glave ili skraćivanje kose;
  5. tavafu-l-veda’ – oproštajni tavaf.

IMAN- ISLAMSKO VJEROVANJE

Uvod

Islamsko vjerovanje temelji se na Kur’anu (objavi Uzvišenog Allaha) i sunnetu (govoru, životu i praksi Muhammeda, a.s.). Kur’an nas uči da je Uzvišeni Allah prije nego što je stvorio čovjeka i odredio mu život na ovome svijetu (ovaj svijet nazivamo dun-ja ili dun-jaluk), stvorio ljudske duše i potom ih upitao da li Ga priznaju za Gospodara. Duše su odgovorile potvrdno. Ovaj razgovor ili ugovor (el-misak) Gospodara svjetova sa dušama, ujedno je i najdalje vraćanje u povijest ljudskog postojanja na temelju kur’anskog i općenito, islamskog učenja. Izgovarajući kelimeiš-šehadet: Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu, što znači: Ja srcem vjerujem i jezikom svjedočim da je samo Jedan Bog – Allah, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, potvrđuje se prethodno spomenuti ugovor i pripadnost islamu.

”I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe:’Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovorili:’Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete:’Mi o ovome ništa nismo znali.”’ (Kur’an, El-E’araf, 172)

Nakon što se riječima izgovori i srcem potvrdi kelimeiš-šehadet, dužnost je potvrditi vjerovanje u temeljne istine vjere ili imanske šarte. Svaki musliman treba naučiti, te čvrsto, bez imalo sumnje, srcem vjerovati u svih šest temeljnih istina vjere, a to su:

  1. Vjerovanje u Allaha, dželle ša’nuhu,
  2. Allahove meleke,
  3. Allahove kitabe (knjige),
  4. Allahove poslanike,
  5. Sudnji dan, i
  6. Božije određenje (kader).

Hadis o islamu, imanu i ihsanu

Omer-ibn Hattab, r.a., pripovijeda:”Jednog dana smo sjedili kod Allahovog Poslanika, a.s., te se iznenada pojavi jedan čovjek izuzetno bijele odjeće, jako crne kose, bez ikakvih znakova putovanja na sebi, a niko od nas ga nije poznavao. Približi se Allahovom Poslaniku, a.s., i sjede pored njega tako što je prislonio svoja koljena uz njegova i svoje ruke stavio na njegove noge i potom reče:”O Muhammede, obavijesti me o islamu!”

Allahov Poslanik, a.s., mu reče:”Islam je da posvjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, da daješ zekat, da postiš ramazan i da hodočastiš Bejtullah, ako si u mogućnosti.” On tada reče:”Istinu si kazao.” Mi smo mu se čudili – veli Omer – pita a zatim potvrđuje.

Zatim ponovo reče:”Obavijesti me o imanu!” Alejhisselam reče:”Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ da je sve određeno, bilo dobro ili zlo.” Čovjek opet reče:”Istinu si kazao.”

Zatim reče:”Obavijesti me o ihsanu (savršenstvu u vjeri)! Alejhisselam mu reče:”Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe zaista vidi.” Zatim reče:”Obavijesti me o Posljednjem času (kada će doći)?” Alejhisselam reče:”Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji ga je upitao.”

“Obavijesti me o njegovim predznacima!”, reče on. Alejhisselam reče:”Da robinja rodi sebi gospodaricu, da vidiš gole i bose čobane, čuvare stada kako se nadmeću u visini palača.”

Poslije toga je onaj čovjek otišao, a nakon izvjesnog vremena Allahov Poslanik, a.s., mi reče:”Omere, znaš li ko je bio onaj čovjek?” Ja mu odgovorih:”Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” On mi tada reče:”To je bio Džibril, došao je da vas poduči vašoj vjeri.” (Hadis bilježi el-Muslim)

I. Vjerovanje u Allaha, dž.š.

Muslimani vjeruju da je Uzvišeni Allah Jedan, Jedini i Istinski Bog, Gospodar i Tvorac svega stvorenoga, i samo je On dostojan da Mu se klanjaju i obožavaju, odnosno da Mu ibadet čine. Materijalni svijet, vidljiva i nevidljiva priroda te dokazi u samome čovjeku, upućuju na postojanje Gospodara svih svjetova. Ipak, Uzvišeni Allah se na ovome svijetu ne može vidjeti očima niti usporediti sa bilo čim. Njegovo savršenstvo spoznajemo preko Njegovih svojstava ili sifata. Allahovih svojstava je 14, a dijele se u dvije grupe: svojstva Allahova bića (sifati-zatijjeh), i svojstva Allahova savršenstva (sifati-subutijjeh).

Svojstva Allahova bića su:

  1. Allah ima i postoji – vudžud,
  2. Allah je Jedan – vahdanijjet,
  3. Allah je oduvijek, jer nije postao – kidem,
  4. Allah je zauvijek, jer Ga neće nestati – beka,
  5. Allah ničemu nije sličan – muhalefetun-lil-havadisi,
  6. Allah Sam po Sebi opstoji – kijamun bi nefsihi.

Svojstva Allahova savršenstva su:

  1. Allah živi Svojim vječnim životom – hajat,
  2. Allah sve zna – ilm,
  3. Allah sve čuje – sem’,
  4. Allah sve vidi – besar,
  5. Allah sve Svojom voljom čini – iradet,
  6. Allah je Svemoćan – kudret,
  7. Allah govori Svojim božanskim govorom – kelam,
  8. Allah sve stvara, rastvara i održava – tekvin.

Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu Sebe je opisao sa najljepšim imenima. Sva Allahova imena označavaju se kao ”Najljepša imena” – ”El-Esmaul-husna.”

Ima ih 99. Neka od njih su:

Allah

Milostivi, Er-Rahmān

Samilosni, Er-Rahīm

Vladar, El-Melik

Od mahana čisti, Es-Selām

Pouzdani, El-Mumin

Moćni, El-Azīz

Stvoritelj, El-Halik 

Koji divno stvara, El-Bāri’

Sveznajući, El-Alīm

Koji steže, El-Kābid

Koji pruža, El-Basīt

Koji spušta, El-Hāfid

Onaj Koji sve čuje, Es-Semī’

Onaj Koji sve vidi, El-Besīr

Pravedni, El-‘Adl

Dobri, El-Latīf 

O svemu obaviješteni, El-Habīr

Blagi, El-Halīm

II. Vjerovanje u Allahove meleke

Meleki su duhovna, nevidljiva bića, Božiji robovi i Božija stvorenja, stvorena od nura (svjetlosti) koji izvršavaju sve Allahove, dž.š., naredbe i nikada Mu ne iskazuju neposlušnost. Meleki su Božija stvorenja i ne posjeduju božanske atribute. Meleki ne jedu, ne piju, i nemaju spola (muški ili ženski), niti imaju bilo kakvih tjelesnih potreba ni želja (npr. ne umaraju se kao ljudi, i sl.). Meleki umiru nakon što ispune zadatak koji im je Uzvišeni Allah dao. Meleka ima mnogo vrsta, a dijele se po stepenu (mertebi) i zadaći. Ne zna se kad su meleki stvoreni, osim da je njihovo stvaranje prethodilo stvaranju prvog čovjeka Adema, a.s. Stvoreni su u lijepom i plemenitom obliku sa velikim brojem krila, a odlikovani su izuzetno velikom brzinom te posebnim znanjem od Allaha, dž.š. Broj meleka zna samo Allah, dž.š. Kada je Allahov poslanik Muhammed, a.s., upitao meleka Džibrila o Bejtul-ma’muru u noći Isra i Mi’radža, on mu je odgovorio:”Ovo je Bejtul-ma’mur. U njemu svakog dana klanja sedamdeset hiljada meleka koji se poslije tu više nikada ne vraćaju.”(Muttefekun alejhi).

Ljudski vid nije u stanju da vidi meleke u njihovom stvarnom obliku, s obzirom da su stvoreni od svjetlosti, ali je moguće, kako se navodi u Ku’ranu i hadisima, viđenje meleka u ljudskom obliku. Oni ljudima donose dobre misli i nadahnuća. Džibril je Isaovoj, a.s., majci Merjemi došao u liku čovjeka, a u Kur’anu se spominju meleki koji su u ljudskom obliku dolazili Ibrahimu, a.s., i Lutu, a.s. Aiša, r.a., je jednom prilikom vidjela Džibrila u ljudskom obliku, a ashabi su vidjeli Džibrila u liku čovjeka kada je došao da ih poduči vjeri. Muhammed, a.s., je vidio meleka Džibrila u njegovom stvarnom obliku prilikom spuštanja prve Objave.

Meleki imaju i svoja imena, a nama su poznata samo neka od njih: Džibril (melek koji je Allahovim poslanicima prenosio objave od Allaha, dž.š.), Mikail (zadužen za zemlju i biljke koje opskrbljuju ljude), Israfil (melek zadužen da puhne u Sur), Melekul-mevt ili Azrail (u času smrti rastavlja dušu od tijela), Malik (čuvar Džehennema), Ridvan (čuvar Dženneta), Kiramen-katibin (plemeniti pisari čovjekovih djela), Munkir i Nekir (meleki koji u kaburu ispituju čovjeka). U Kur’anu se spominju i meleki koji nose Allahov, dž.š., Arš (Prijestolje).

U predajama se spominje da meleki donose salavate (blagoslove) na ljude koji druge podučavaju dobru, iščekuju namaz u džematu, koji klanjaju u prvom safu, koji popunjavaju prazne safove, koji ustaju na sehur, koji iščekuju Lejletu-l-kadr i obilaze bolesnike. Meleki, također, traže oprost za grijehe koje vjernik počini a na njegovu dovu izgovaraju:”Amin”, prisustvuju mjestima gdje se obavlja zikr, upisuju redom one koji dolaze na džumu, dostavljaju Muhammedu, a.s., salavate od njegovog ummeta, te na razne načine razveseljavaju vjernike i pomažu im u otklanjanju teškoća.

Šejtani su, također, duhovna, nevidljiva bića, stvorena od vatre, koja čovjeka nagovaraju na nepokornost, grijeh i svaku vrstu zla i štete ljudima.

III. Vjerovanje u Božije kitabe

Božiji kitabi su knjige ili objave koje je Allah, dž.š., preko meleka Džibrila objavljivao Svojim poslanicima da ih oni prenesu i dostave ljudima svoga vremena. Kur’anski naziv za objavu je el-wahj. U Allahovim kitabima sadržani su propisi, savjeti i mudrosti o vjerovanju i ponašanju ljudi.

U Kur’anu se spominju 4 velika kitaba ili objave: Tevrat (objavljen Musa’u, a.s.), Zebur (objavljen Davudu, a.s.), Indžil (objavljen Isa’u, a.s.) i Kur’an (objavljen Muhammedu, a.s.). Kur’an je jedina, u izvornom obliku sačuvana objava od Allaha, dž.š. Kur’an je najprije izuzet iz Levh-i mahfuza i spušten na nama najbliže nebo, odakle je, u periodu od 23 godine, postepeno objavljivan Muhammedu, a.s. (Objava je trajala 13 godina u Mekki i 10 godina u Medini). Osim 4 velika kitaba – knjige, bili su i suhufi (listovi) i risale (poslanice). Međutim njihov tačan broj nije poznat. U Kur’anu se jedino spominju suhufi Ibrahima, a.s., i Musa, a.s.

”Postići će šta želi onaj koji se očisti i spomene ime Gospodara svoga pa molitvu obavi! Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je. Ovo, doista, ima u listovima davnašnjim, listovima Ibrahimovim i Musaovim.” (Kur’an, El-E’ala, 14-19)

Objava je Božijim poslanicima dolazila na nekoliko načina:

putem sna (primjer Ibrahima, a.s., i Ismaila, a.s.);

nadahnućem (Muhammed, a.s., je često spominjao da mu je nešto saopćeno na ovaj način, kao naprimjer:”Niko neće umrijeti dok ne iscrpi svoju nafaku pa, stoga, bojte se Allaha i lijepo tražite opskrbu!”);

direktno Allahovo obraćanje poslaniku govorom, na način da on čuje govor i razumije njegov smisao, (primjer Musa, a.s.);

dostava Objave preko meleka Džibrila. Cijeli Kur’an je objavljen na ovaj način.   

IV. Vjerovanje u Božije poslanike

Božiji poslanici su bili ljudi koje je Allah, dž.š., odabrao da Njegovu objavu dostave i objasne ljudima. ”Svaki je narod”, kako se kaže u Kur’anu, ”imao poslanika”. Tačan broj poslanika nije nam poznat, a u Kur’anu ih je spomenuto 25. To su: Adem, a.s., Idris, a.s., Nuh, a.s., Hud, a.s., Salih, a.s., Ibrahim, a.s., Lut, a.s., Ismail, a.s., Ishak, a.s., Jakub, a.s., Jusuf, a.s., Ejjub, a.s, Šu’ajb, a.s., Musa, a.s., Harun, a.s., Junus, a.s., Davud, a.s., Sulejman, a.s., Ilijas, a.s., El-Jesea’, a.s., Zul-Kifl, a.s., Zekerija, a.s., Jahja, a.s., Isa, a.s., i Muhammed, a.s.

To su dokazi Naši koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudri i Sveznajući. I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo – a Nuha smo još prije uputili – i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna – eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine – i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Ilijasa – svi su oni bili dobri – i Ismaila i El-jese‘a i Junusa i Luta – i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali.” (Kur’an, El-En’am, 83-86)

Prvi čovjek na zemlji i ujedno prvi poslanik bio je Adem, a.s. Posljednji Allahov poslanik je Muhammed, a.s. Svi Božiji poslanici bili su poznati u svome narodu po visokim moralnim osobinama i po čestitosti roda kome su pripadali. Za razliku od drugih poslanika, koji su objave dostavljali svome narodu (ummetu), Muhammed, a.s., je poslan kao posljednji Allahov Poslanik svim ljudima. Svi Božiji poslanici pozivali su u tevhid (vjerovanje da je samo Allah Bog, Jedan i Jedini). Božiji poslanici su bili odlikovani i drugim osobinama, a to su:

Sidk (vjerno su stajali iza svojih riječi),

Emanet (bili su povjerljivi i pošteni),

Ismet (bili su sačuvani od grijeha, i nisu obožavali lažna božanstva – kipove),

Fetanet (bili su odlikovani oštroumnošću, razboritošću i bistrinom duha),

Teblig (dosljedno i tačno, prenosili su ljudima Božiju objavu, primjenjujući je u svome životu),

Adalet (bili su pravedni i pošteni, i nikome nisu nepravdu nanosili),

Rudžulet (svi su bili muškarci).

Božiji poslanici su bili odlikovani mudžizama. To su argumenti kojima su dokazivali svoje poslanstvo. Naprimjer, Sulejman, a.s., je razgovarao sa životinjama, Musa, a.s., je imao štap koji se pretvarao u zmiju, Isa, a.s., je liječio bolesne, itd. Mudžize Muhammeda, a.s., osim što su bile osjetilne naravi (hisijje), bile su i razumske (aklijje). Najveća njegova mu’džiza je Kur’an – posljednja Objava koja ostaje do Sudnjeg dana, nedostižna po svojoj ljepoti, jeziku i stilu, porukama i kazivanjima.

V. Vjerovanje u Sudnji dan

U temeljne istine vjere spada i vjerovanje u Sudnji dan. Ono obuhvata vjerovanje u Posljednji dan – Jevmu-l-ahir (Smak svijeta), kada će Božijom voljom sve što je živo na nebesima i Zemlji propasti, nestati ili umrijeti, osim Allaha, dž.š. Smak svijeta najavljen je u hadisima Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., malim i velikim predznacima. Veliki predznaci Sudnjeg dana su: pomračenje sa istoka, pomračenje sa zapada, pomračenje na Arapskom poluotoku, Dim, Dedždžal, izlazak životinje iz zemlje, Je’džudž i Me’džudž, izlazak Sunca sa zapada i vatra iz dubine Adena koja će goniti ljude. U drugoj predaji stoji: A deseti je silazak Isa’a, sina Merjeminog. 

Smak svijeta započet će puhanjem meleka Israfila u rog – Sur. Tada će sve što je živo pomrijeti a kosmos će propasti. Nakon što Allah, dž.š., proživi meleka Israfila, on će po drugi put puhuti i sva će živa bića oživjeti i sakupiti se na Mahšeru. Drugo Israfilovo puhanje označit će i početak Sudnjeg dana. Niko osim Allaha, dž.š., ne zna kada će nastupiti Smak svijeta. U Kur’anu Časnom na mnogo mjesta govori se o Kijametskom i Sudnjem danu.

”Pitaju te o smaku svijeta kada će se zbiti. Reci:’To zna jedino Gospodar moj, On će ga u njegovo vrijeme otkriti, a težak će biti nebesima i zemlji, sasvim neočekivano će vam doći.’ Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš. Reci:’To samo Allah zna.’ (Kur’an, El-E’araf, 187)

Kur’an imenima Sudnjeg dana opisuje faze kroz koje će ljudi prolaziti: Jevmu-l-ahir (Posljednji dan,) zatim Jevmu-l-b’as (Dan proživljenja), Jevmu-l-kijameh (Dan stajanja), Jevmud-din (Sudnji dan).

Nakon što sva Božija stvorenja budu proživljena i sakupljena na jednom mjestu svima će se pravedno presuditi. Postavit će se Vaga (Mizan) a na nju čovjekova dobra i loša djela. Nakon suđenja ljudi će prelaziti preko Sirat-ćuprije. To je most koji će biti postavljen iznad Džehennema, pa onaj ko preko njega prijeđe ući će u Džennet, a ko sa njega padne ući će u Džehennem.

Za svoje sljedbenike Božiji poslanik Muhammed, a.s., tražit će oprost i spas od džehennemske vatre. To nazivamo šefa’at (zagovorništvo).

Na Sudnjem danu bit će i Vrelo Havd koje će gasiti žeđ sljedbenicima Muhammeda, a.s. Sevban, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., upitan o Havdu pa je rekao:”Njegov napitak je bjelji od mlijeka, a slađi od meda. U njega se taj napitak ulijeva velikim mlazom kroz dvije cijevi koje dolaze iz Dženneta, jedna od zlata a druga od srebra.” (Hadis bilježi el-Muslim).

VI. Vjerovanje u Božije određenje – kader

El-Kader je Allahovo određenje vezano za sva Njegova stvorenja shodno Njegovom sveobuhvatnom znanju, neograničenoj volji i apsolutnoj moći. Određenje sudbine je tajna koju poznaje samo Allah, dž.š., i apsolutna odredba pripada samo Njemu. Čovjek ipak, ima slobodnu volju da sam izabere da li će činiti dobro ili zlo. Čovjek, također posjeduje i razum koji mu pomaže da shvati poruke koje su kroz vrijeme prenosili Božiji poslanici. Allahovo znanje o nama je sveobuhvatno: On je znao kakvi ćemo biti i u skladu s tim, odredio nam životni put ili sudbinu. On poznaje ono što je bilo prije svega i što će biti nakon svega. Sva određenja Uzvišeni Allah zapisao je u Levhi-Mahfuzu(Ploči pomno Čuvanoj).

”Zar ne znaš da je Allahu poznato sve što je na nebu i na Zemlji? To je sve u knjizi; to je, uistinu, Allahu lahko!” (Kur’an, El-Hadždž, 70)

Uzvišeni Allah Svojim apsolutnim znanjem poznaje čovjekove postupke i prije njegovih poduzimanja.

Postoje predaje koje govore o tome da se može uticati na sudbinu. Prenosi se da je Muhammed, a.s., rekao:“Sudbinu (kader) ne mijenja ništa osim dove, niti život može produžiti išta osim dobročinstva.” (Bilježe et-Tirmizi i el-Hakim)