Volimo te, Muhammede

Vjerovatno nema težeg i zahtjevnijeg zadatka nego odgovorno govoriti i pisati o Muhammedu, a.s. O našem Pejgamberu, a.s., napisano je hiljade radova, zabilježeni su najvažniji detalji iz njegovog života, opisane sve njegove vrline, zabilježeni hadisi i najneobičnije pojedinosti i susreti koje je imao sa svojim ashabima. Pa ipak i danas nakon više od četrnaest stoljeća Muhammed, Božiji poslanik, inspirira i nadahnjuje milione ljudi širom svijeta. To je ljudsko ime koje se najviše puta pobožno izgovori svaki dan bilo putem učenja ezana, ikameta, izgovaranjem šehadeta, svjedočenjem vjere ili donošenjem salavata.

Emociju i snažni osjećaj ljubavi prema Muhammedu, a.s., izražava više od milijardu ljudi na svijetu. Svjedočenje vjere u poslanstvo Muhammeda, a.s., sastavni je dio svjedočenja pripadnosti vjeri islam. Bez tog svjedočenja čovjekova vjera nije potpuna. Zato je svaki musliman u posebno skrušenom i duhovno “napregnutom” stanju kada ima priliku poselamiti Poslanika, a.s., u Medini i proučiti salavat i dove u Revdi. Tu vrstu duhovnosti i molitve teško je opisati. Muhammed, a.s., ne privlači samo muslimane, o njemu su nemuslimani napisali hiljade tekstove. Danas su rasprave o Muhammedu, a.s., u Evropi često ostrašćene i izazivaju napetosti zaradi pojednostavljenog i nerijetko svjesnog iskrivljivanja slike o Muhammedu, a.s. Pisati o čovjeku koji je bio ideal vjere, uzor ispunjenja Objave i čije je ponašanje vrijedno oponašanja zaradi islamskoga duha i ne zaradi pukoga oponašanja iziskuje poštovanje, a ponajprije duhovnu zrelost i intelektualnu odgovornost. Muslimanski autori su u detalje ispisivali biografiju Muhammeda, a.s., od najranijih dana do preseljenja na Ahiret. U bosanskom jeziku ispisani su prelijepi stihovi, kaside, spjevovi i mevludi o Muhammedu, a.s. To je u značajnoj mjeri oblikovalo našu svijest i snažilo našu ljubav prema Muhammedu, a.s. U ovome radu pokušat ćemo iznijeti neka učenja i karakteristike Muhammeda, a.s., koje su promijenile tok ljudske civilizacije.

Pečat poslanstva

Postoji puno percepcija Muhammeda, a.s., njegovih ideja, riječi i djela. Za muslimane je Muhammed, a.s., posljednji Božiji Poslanik, pečat poslanstva, s njim je upotpunjen lanac poslanstva od Adema, preko najvažnijih poslanika kao što su Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, a.s. Svi su oni poslanici koji su svijetu prenosili objave i učili ih o vjeri u Jednoga Boga, Stvoritelja, Opskrbitelja, Gospodara nebesa i zemlje i Sudca na Budućem svijetu, čija je pravda apsolutna, a milost neusporediva sa ljudskom milošću. U 20. stoljeću nastala je nova kovanica koja Muhammeda, a.s., naziva Poslanikom islama. Ta kovanica skovana je u orijentalističkim i islamološkim krugovima koju su zdušno preuzeli i mnogi muslimanski autori. Tačno je da je Muhammed, a.s., poslanik islama ali isto su to po islamskome učenju bili i drugi Božiji poslanici. Svjesno ili nesvjesno i muslimanski autori na takav način islam reduciraju samo na Muhammeda, a.s., zaboravljajući da je islam vjera, po islamskome učenju, svih Božijih poslanika. Tokom povijesti i povijesnoga razvoja učenje o monoteizmu (tevhid) bilo je dominirajuća ideja u judaizmu, kršćanstvu i islamu. U islamskoj tradiciji svi poslanici smatraju se muslimanima, predanim Uzvišenom Bogu. Središnji značaj u Muhammedovom, a.s., učenju ima Objava u kojoj se susreću i putem koje se uspostavlja suodnos između Uzvišenog Boga i čovjeka. U islamskom razumijevanju Objavu je slao, visoko iz onostranstva, Uzvišeni Bog preko meleka Džebraila i izravno polagao na srce i um Muhammeda, a.s., a on ju je saopćavao ljudima. Zato postoji razlika između shvatanja objave u islamu, judaizmu i kršćanstvu. Temeljni židovski izvori i djela razumijevaju i predstavljaju objavu kao živi događaj između Boga i naroda i kao povijesno zbivanje u koje ulazi sam Izraelov Bog (D. Vetter, 2005, 295), dok kršćani objavu razumijevaju i tumače kao nadahnuti govor o Bogu. To je prva tačka disputacija oko Muhammeda, a.s. Muslimani svjedoče i duboko vjeruju da je Kur’an Božija Riječ, vječna i pravovjerno zapisana i ubrzo nakon, Muhammedovog, a.s., preseljenja na Ahiret kodificirana u Mushaf te memorisana napamet. Na taj način se sačuvala autentičnost i pravovjernost Kur’ana do današnjega dana. Dakle, porijeklo Kur’ana je božansko a ne Muhammedovo, Muhammed, a.s., nije autor Kur’ana. Muhammed, a.s., jeste nasljednik ranijih Božijih poslanika i ortodoksno islamsko učenje tvrdi da je Muhammed, a.s., posljednji u nizu poslanstva. Zato muslimani sa jevrejima i kršćanima dijele vrijednosti etičkoga monoteizma. Teološko učenje je specifično za svaku religiju. Muhammed, a.s., je putem Objave i hadisa objasnio osnove teološkoga i etičkoga učenja. I za razliku od većine poznatih ljudi u povijesti vidio je ostvarenje svoje misije, jer je još za vrijeme njegovog života skoro cijela Arabija prihvatila učenje islama. S druge strane nemuslimanski autori polaze od teze da su na Arabijskom poluotoku bili prisutni jevreji i kršćani i da je ideja o monoteizmu bila raširena i da ju je Muhammed, a.s., preuzeo od njih. O tome su kritički pisali muslimanski autori. Zapadni autori često nastoje degradirati ulogu Muhammeda, a.s., u religijskoj povijesti. I Michael Hart u svojoj knjizi “Stotina najutjecajnijih osoba u historiji”, iako smatra da je Muhammed, a.s., najvažniji čovjek u povijesti, jer je njegova misija bila uspješna i preživjela sve historijske izazove, polazi od teze da je Muhammed, a.s., autor Kur’ana, (Hart, 1992, 9)  jer je to opće prihvaćena teza u judeo-kršćanskoj i zapadnoj javnosti. Kur’an navodi kao pozitivne primjere idealne osobe poput Ibrahima, Musaa i Isaa, a.s., i kritički govori o povijesnim i društvenim primjenama i formama judaizma i kršćanstva. O judaizmu se više kritički govori zaradi političkih i društvenih okolnosti u kojima se razvijao islam u Mekki i Medini. O kršćanstvu se uglavnom govori na razini etičkoga i religijskoga diskursa.

Borba za društveno-ekonomsku pravdu

Fazlur Rahman u kontekstu Muhammedove, a.s., misije posebno ističe razumijevanje monoteizma koji se od samoga početka borio za društveno-ekonomsku pravdu i pokušaj uspostavljanja jednakosti među ljudima kroz zaštitu slabijih i nezaštićenih kategorija u društvu (Rahman, 2005, 48). Na tome stalno insistira Kur’an:

»Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? – Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, – i koji da se nahrani siromah, ne podstiče. – A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, – molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, – koji se samo pretvaraju, – i nikome ništa ni u naručje ne daju! (Maun, 1-7)

„Reci: “Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje; da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate – Mi i vas i njih hranimo – ne približujte se nevaljaštinama, bile javne ili tajne; ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva, – eto, to vam On preporučuje da biste razmislili.“ (En’am, 151)

Zato je Poslanik, a.s., insistirao na ideji jedan Bog za jedno ili isto čovječanstvo. To je kur’anska slika svijeta: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (Hudžurat, 13)

Ideje uspostavljanja jednakosti među ljudima bile su potpuna novina u ljudskoj civilizaciji. Uspjeh Muhammedove, a.s., misije, i njegov značaj za ljudsku povijest Hart je označio najvažnijom, najprije što se misija Muhammeda, a.s., odvijala na rubu tadašnjeg poznatog svijeta, daleko od civilizacijskih središta. Istina, Mekka jeste bila trgovačko središte tadašnjeg Arabijskoga poluotoka ali daleko od centara u kojima se ranije razvila civilizacija. Tadašnji vlastodršci u Mekki na svaki način čuvali su svoje položaje i postojeću društvenu hijerarhiju i nejednakost koja se oslikavala kroz velike razlike između ljudi, vladajuće elite i robova. U religijskom smislu tadašnja Mekka je bila politeistička. Sukladno muslimanskom vjerovanju Ibrahim, a.s, je sagradio Ka’bu i tako se razvio život u gradu. Zaradi povijesnih okolnosti monoteizam je potisnut, a prevladavali su oblici religioznosti koji su sputavali razvoj mekkanskoga društva. Muhammedova, a.s., misija za pravedniji i bolji svijet bila je inspirirana kur’anskim porukama i osjećajem za društvenu pravdu i predanost Uzvišenom Bogu. Uspostavljena je odgovornost na Zemlji i osnažena vjera za odgovornost koja čovjeka čeka i na Budućem svijetu. Te ideje islama i danas su isto vitalne i dinamične kao i kada su ponavljanje i uspostavljanje u Mekki s početka sedmoga stoljeća. Tada su mekanski prvaci snažno opstruirali i razarajuće uništavali slabije, siromahe i nezaštićene kako bi ih obeshrabrili u slijeđenju Muhammeda, a.s. To je jedan od perioda u ljudskoj povijesti u kojem je najzornije iskazana snaga ljudske volje, hrabre rezistentnosti na sva proganjanja, mučenja, ubijanja i protjerivanja sljedbenika Muhammeda, a.s. I u najtežim okolnostima općeg bojkota koji je u potpunosti paralizirao djelovanje Muhammeda, a.s., i njegovih najbližih, Poslanik, a.s., nije gubio nadu u Božiju milost, čvrsto vjerujući u Božije riječi: ”Reci: ‘O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv’.” (Zumer, 53)

”To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.” (Talak, 2)

Ideje o društvenoj pravdi, humanizmu, obavezi zaštite siročadi, materijalnom skrbništvu siročadi i siromaha, obaveza izdvajanja poreza, čišćenja imovine kroz zekat i druge forme koje su uspostavljene na idejnoj i teorijskoj ravni, zasnovane na vjeri u Uzvišenoga Boga, bile su ideje nosilje koje će inspirirati najšire slojeve društva i putem kojih će samo u toku četrdesetak godina od početka misije Muhammeda, a.s., najveći dio stanovništva prihvatiti islam, a dvije velike civilizacije tadašnjega doba bizantijska i perzijska klonuti pred snagom duha nove civilizacije u tom dijelu svijeta. Kako god je neobjašnjiv nagli religijski i civilizacijski razvoj islama isto tako je neobjašnjiva dekadenca koja je nastupila među muslimanima s kraja 14. stoljeća i zapostavljanje ideja na kojima se razvila islamska civilizacija. Žar za ljudskom slobodom, ideal pravednosti i pravičnosti, društvena jednakost, transjezički, nadnacionalni i nadrasni karakter islama jednostavno je “uvukao” u sebe plemena i narode svih boja kože. Muhammed, a.s, je uspio kroz princip bratimljenja između stanovnika Medine i Mekke (nakon što je njegova misija nastavljena u Medini od 622. do 632.) uspostaviti zajednicu povezanu na idealima jednakosti pred Bogom, dž.š., koji su bili pokretačka snaga novoga razvoja i napretka. Evo već dvije stotine godina traju žalopojke, postavljaju se pitanja, nude odgovori ali nema efikasnoga rješenja niti odvažnih ljudi koji mogu i hoće vratiti islamsku civilizaciju na svjetsku pozornicu. Rahmetli Husein Đozo se žali Muhammedu, a.s., na stanje ummeta, posebno na duhovno i intelektualno stanje uleme za koju kaže da se i ne može nazvati ulemom nego vjerskim službenicima (Đozo, 1969, 193-200). Đozo afirmira pogled Rešida Ridaa kako je nastanak službene uleme degradirao intelektualne i duhovne standarde i smanjio mogućnost za temeljitu društvenu reformu i afirmiranje novih impulsa u tumačenju islama. I Đozo konstatira da većina sudionika u raspravama o stanju među muslimanima zna kako ne valja raditi ali ih gotovo nema koji znaju kako valja raditi. Bez imalo sumnje muslimani vole Muhammeda, a.s., emocionalno su vezani za njega, nadaju se šefa’atu (zagovorništvu), bore se za manifestiranje i prakticiranje sunneta i njegove prakse, uče napamet hadise, pripovijedaju najvažnije događaje iz njegovog života. Pa ipak, možda će zvučati smjelo, ali bismo svi pomalo morali osjećati stid zbog izdaje Muhammeda, a.s. Muhammed, a.s, je postao “taoc” povijesnih i sektaških interpretiranja njegove uloge.

Velike ideje Poslanika, a.s., koji je poslan kao milost ljudima: ”A tebe smo, Muhammede, samo kao milost svjetovima poslali.” (Enbija, 107),” okovane” su u oklop historijskoga razumijevanja vjere i ne dozvoljavaju da snažni duh tih ideja nosi suvremene generacije ljudske zajednice ka ostvarivanju njihove misije na Zemlji. Umjesto insistiranja na magistralnim i kolosalnim idejama koje su promijenile tok ljudske civilizacije muslimani se danas bave efemernim pitanjima, koja možda jesu važna za individualni vjernički život, ali nisu važna za živote naroda i zajednica, a pogotovo ummeta, čovječanstva ili ljudske civilizacije. Kako smo izdali Muhammeda, a.s? Kur’ansko insistiranje na pravednom društvu implementirano je u jednom periodu povijesti. To ne znači da se historijski primjeri mogu ponoviti, ali može se insistirati na jednakosti i pravdi koju zahtijeva Kur’an i koju je sa izvanrednim žarom i gorljivošću zagovarao Muhammed, a.s.

Muhammed, a.s., je rušenjem idola prilikom trijumfalnog povratka u Mekku izbrisao i sve lažne “ljudske” veličine koje su bile ostvarivane i nametnute u predislamskom mekanskom društvu, ali je nažalost kibur mekanskih mušrika preživio i ostao smrtonosni virus koji uništava ideju jednakosti i bratstva među ljudima. Zaradi te vrste kibura postoje velike razlike među muslimanima koje su suprotne idealima na kojima se ostvarila islamska civilizacija. Mirni ulazak Muhammeda, a.s., u Mekku 630. godine sa hiljadama vojnika bez prolijevanja krvi i bez osvete dojučerašnjim progoniteljima najčvršći je dokaz duhovne zrelosti i ljudske veličine koju je pokazao Muhammed, a.s, kazavši: “Danas vas neću koriti niti proganjati. Kažem vam isto što je i Jusuf, a.s., rekao svojoj braći: ‘Idite, slobodni ste!'” Muhammed, a.s, je amnestirao i svoje najljuće neprijatelje. Takvi primjeri puka su rijetkost u ljudskoj civilizaciji. Zato su svi koji drugačije postupaju, a nose simbole ili bajrake kojima imitiraju, odnosno zloupotrebljavaju časni bajrak Muhammeda, a.s., izdajice, duhovni patuljci i ljudske karikature koje sramno blate uzoritost i čestitost Pečata poslanstva. Naš glas se premalo čuje, a prag tolerancije prema onima koji zloupotrebljavaju muslimanske simbole na neciviliziran način nedopustivo je visok. Ideja društveno-ekonomske pravde koja je od samoga početka misije izravno povezana sa učenjem o monoteizmu već nekoliko stoljeća je na izrazito niskom nivou unutar država i društava koja pripadaju islamskoj civilizaciji. To je vjerovatno i najveći izazov za muslimansku inteligenciju i donosioce odluka kako poboljšati stanje na tom planu. Idejna osnova i snažni temelji zasnovani na Kur’anu i hadisu postoje, ali ostaje veliko pitanje postoji li snaga i volja da se osmisli praktično ostvarenje tog koncepta za dunjalučku primjenu zakonskih okvira koji su težnja i želja svih ljudi. U mnogim elementima se primjećuju osobine i načini ponašanja vlasti koji su u suprotnosti sa principima društveno-ekonomske pravde, humanizma i pravičnosti zasnovani na idealima jednakosti, bratstva i istih mogućnosti u razvoju individue i društva općenito. Nije dovoljno svjedočiti samo vjeru u poslanstvo Muhammeda, a.s., mora se ustrajavati u primjeni velikih ideja koje je zastupao. To je naš dug prema Poslaniku, a.s. Tokom povijesti, a danas je to možda najizraženije, problem sigurnosti i neefiksanost vođenja država često je izgovor fatalističkim tumačenjima islama i opravdavanje slabosti zaradi  takozvanog “interesa” islama i muslimana. Učenje o tevhidu je živo i vitalno među muslimanima ali princip društveno-ekonomske pravde kao ideal s kojim je bilo i povezano učenje o tevhidu stavlja muslimane na veliko iskušenje u suvremenom dobu. Na tom pitanju će se mjeriti sposobnost muslimana da li razumiju misiju Muhammeda, a.s.

Duhovna zrelost

Muhammed, a.s., je imao snažnu volju i nastojanje za uspjeh svoje misije. Često se sukobljavaju različiti koncepti tumačenja i pogleda na Muhammeda, a.s. Kompletna misija Muhammeda, a.s., vezana je za konkretna mjesta i konkretne osobe. On jeste bio obasjan Božijim svjetlom i Božijom milošću, ali je uložio nadljudski napor za uspjeh svoje misije.  Božija briga za Muhammeda, a.s., najjasnije je izražena u suri Duha:

“Tako mi jutra – i noći kada se utiša – Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! – Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, – a Gospodar tvoj će tebi, – sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti! – Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, – i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, – i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? – Zato siroče ne ucvili, – a na prosjaka ne podvikni, – i o blagodati Gospodara svoga kazuj!” (Duha, 1-11)

Dijete koje je rođeno poslije smrti oca i koje ostane bez majke u ranom djetinjstvu ni danas u 21. stoljeću, u socijalno uređenim društvima, nema iste uvjete za uspjeh za život kao djeca koja dolaze iz porodica koje ga motiviraju i pomažu na njegovom putu odrastanja i obrazovanja. Muhammed, a.s., je usprkos tome što je odrastao bez roditelja bio pod Božijom zaštitom i ostao inspiracija i nada svim jetimima, siročadima koji rastu bez roditeljske skrbi. Objava je namijenjena ljudima za praktičnu primjenu na Zemlji. Muhammed, a.s., nije samo puko prenosio Objavu. On i u najtežim uvjetima ne odustaje, stalno traga za načinom i metodama koje ću učiniti njegovu misiju uspješnom. Misija Muhammeda, a.s., praktično je realizirana na rubu ili izvan središta glavnih civilizacijskih tokova toga doba. Samo jedno stoljeće kasnije to je bila središnja svjetska civilizacija sa glavnim obrazovnim učilištima u Basri, Kufi, Bagdadu i Damasku. U literaturi je moguće zaslijediti stalni konflikt u razumijevanju zlatnog perioda islamske civilizacije, njenog pozicioniranja unutar svjetskih civilizacijskih tokova, njenu dekadencu i pokušaj ponovnog “buđenja”. Slavni Ibn Haldun je analizirao društveni i ekonomski uspon i pad islamske civilizacije. Zašto je i kako islamska civilizacija postala marginalna civilizacija u suvremenom svijetu? Zašto se najčešće opravdanja i razlozi traže izvan domena muslimanske odgovornosti, a tako jednostvano optužuje Zapad i drugi za dekadencu muslimanskih društava? Svi muslimani znaju da je Objava Kur’ana počela sa slijedećim ajetima: ”Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, – stvara čovjeka od ugruška! – Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, – koji poučava peru, – koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (Alek, 1-5) Umjesto znanosti utemeljene na jasnom metodološkom konceptu i na egzaktnim činjenicama kao što je na primjer astronomsko računanje kretanja nebeskih tijela i određivanje početka lunarnog mjeseca značajan dio muslimanske inteligencije izdao je Muhammeda, a.s., i kur’ansku nauku sveo na “ideološko” i propagandno-političko obvladavanje muslimanskim pitanjima. Znanost je opća i ne može biti ni vjerski ni nacionalno obojena, znanstvenik musliman se mora pokoriti Uzvišenom Bogu i djelovati s imenom Božijim u mislima i na usnama kako bi rezultati njegovoga istraživanja koristili ljudima. Muhammed, a.s., je bio duhovno zreo i priznao da nije dovoljno poznavao proces i način oplođavanja palminih cvjetova te zato nije bilo ni ploda. Ni to nije dovoljno najodgovornijim među muslimanima da uzmu kao primjer i oslobode ilum od ideologije. Ako to nije moguće na primjeru egzaktne znanosti kako je moguće očekivati da se stanje izboljša na planu proučavanja humanističkih studija, posebno na fakultetima na kojima se obrazuju osobe koje će obnašati važne pozicije u ulemanskim krugovima, obrazovnim institucijama, univerzitetima i vladinom sektoru. I Sejjid Kutb je kritički govorio o tome kako se studiranje na al-Azharu završava ubijanjem mladosti tako što joj prođu najbolje godine života, u izučavanju komentara i natkomentara ranijih djela i koja proizvode studente koji postaju žrtve kontradiktornih pristupa i jalovih polemika. Zato pitanje duhovne zrelosti nije moguće reducirati samo na pitanje predane pobožnosti, jer i neobrazovan čovjek može biti pobožan a ne mora biti duhovno zreo i svjestan odgovornosti svoje misije. Ta osobina Muhammeda, a.s., da uvaži savjet i prihvati drugačija rješenja može biti inspiracija za sva vremena u pokušaju da promijenimo određeno pitanje ili poboljšamo stanje ummeta na micro planu. Muhammed, a.s., se bavio velikim pitanjima, koja su bila ključna za pokretanje promjena u Mekki, u snaženju ljudske volje i duha, da se harmoniziraju ljudski odnosi i smanji nepravda na svijetu među ljudima, jer se na takav način bolje i iskrenije služi i Uzvišenom Bogu. Najprije je važno uložiti individualni napor za postizanje duhovne zrelosti kako bi se onda mijenjalo i okruženje u kojem čovjek živi. Duhovna zrelost u suvremenom svijetu važna je za razumijevanje ukupnog konteksta u kojem se nalaze muslimani i cijela ljudska civilizacija. Koje su to Muhammedove, a.s., osobine koje nam mogu pomoći u duhovnom rastu i sazrijevanju? To su osobine iskrenosti, povjerljivosti, pouzdanosti i predanosti uspjehu misije. I Fazlur Rahman naglašava činjenicu kako ni Muhammed, a.s., nije bio zadovoljan samo pukim prenošenjem Objave nego je silno želio uspjeh svoje misije. Da bi se postigle promjene u životu čovjek mora uložiti veliki napor i biti ustrajan u tome, upravo kako je Božiji poslanik, a.s., savjetovao svoga druga: “Posvjedoči vjeru u Jednoga Boga i ustraj u tome”. Duhovno zrela osoba se razvija i živi uz kur’anski nauk, obavlja namaz i druge ibadete, predana je Uzvišenom Bogu i ulaže napor da odgovorno izvršava svoje dunjalučke obaveze. Duhovno zrela osoba je svjesna činjenice da ju je stvorio Uzvišeni Bog i da širk, lažna božanstva ili lažne vrijednosti ne dozvoljavaju duhovni rast. Zato je jasno insistiranje Božijega Poslanika na tome da čovjekovo srce bude čisto od bilo koje vrste širka. Duhovnu zrelost Poslanik, a.s., je pokazao posebno na Hudejbiji kada je nakon usaglašenih tačaka mirovnog sporazuma sa mekanskim prvacima, na njihovo insistiranje, pristao čak da ne bude potpisan kao Božiji poslanik nego kao Muhammed sin Abdullahov. Taj primjer duhovne zrelosti ostaje stalna inspiracija svima koji ga nastoje slijediti i svoj život uskladiti sa sunnetom Poslanika, a.s.

U islamskoj tradiciji je od najranijih dana razvijan poseban odnos ljubavi prema Poslaniku, a.s. Poznati su primjeri fizičkoga i verbalnoga zlostavljanja, napadanja i izrugivanja Muhammeda, a.s. Nisu zabilježeni primjeri osvete niti je Poslanik, a.s., nekoga od svojih ashaba nagovarao da se osvete za neugodnosti koje je proživljavao. To je snažan primjer duhovne snage Božijega Poslanika, a.s., i snage koju je prenio na svoje sljedbenike i savremenike. Ideja nenasilja koju je naučavao Muhammed, a.s., potisnuta je neprimjerenim manifestacijama i demonstracijama ljutnje u suvremenim atacima, napadima i omalovažavanja misije Poslanika, a.s., zaboravljajući na strpljenje i ustrajnost koje je on ulagao i zagovarao u pridobivanju ljudskih srca. Poslanik, a.s., se slijedi ljubavlju a ne mržnjom drugih. Arapski pjesnik Sufjan sin Harisov napisao je rugalicu i napao Muhammeda, a.s. Na to je odgovorio Hasan sin Sabitov kroz sljedeće stihove: (Ramić, 1999, 93-95).

Rugaš se Muhammedu, a ja ću za njega odgovoriti,

Zato ću kod Boga nagradu imati;

Ismijavaš ga, a nisi ga dostojan,

Jedan od najgorih želi se otkupiti s jednim od najboljih;

Rugaš se plemenitom, dobročinitelju, čistom,

Božijem pouzdaniku, kojemu bi trebali biti odani.

Snaga Muhammedove, a.s., vjere

Većina autora kada pišu o Muhammedu, a.s., usmjeravaju pažnju na Objavu, temelje imana, šehadeta, islama i drugih propisa islama. Za nas sljedbenike Muhammeda, a.s., ostaje stalna inspiracija snaga vjere i povjerenja kojeg je imao u Allaha, dž.š. Mnogi autori bi to objasnili samom Božijom brigom i stalnim rahmetom kojim je bio obdaren. Naravno, za vjernike je to polazna pozicija. Ali, prije svega je Muhammed, a.s., učio svoje ashabe da oni sve učine, što je u njihovoj moći, pa da se onda pouzdaju u Allaha, dž.š. Najslikovitiji je primjer ashaba kojemu je Muhammed, a.s., rekao da se “sam pobrine za svoju devu, pa onda da se pouzda u Allaha, dž.š.” Osobna vjera Muhammeda, a.s., izgrađivana je i iskušavana u najtežim okolnostima u Mekki. U Mekki je snažen karakter i odlučnost, izgrađena jasna razlika između dunjalučkih idola i afirmiranja najplemenitijih osobina i suosjećanja sa svim potlačenim kategorijama društva. Zato je islamsko učenje izazov i  svim oholim i umišljenim osobama, svima koji nisu očistili srce bez obzira kojoj religiji ili sistemu pripadaju, pa makar formalno imali i muslimansko ime. Mekkanski period Poslanikove, a.s., misije neizostavni je dio za rast u vjeri svakog vjernika, jer iz tog perioda učimo o svijetlim primjerima svjedočenja i snazi vjere pojedinaca okupljenih oko Časnog Poslanika. U Medini je veći akcent bio na temeljima islama i uspostavljanju Zajednice. Tu misiju su sa Muhammedom, a.s., nosili ashabi koji su prošli kroz mekanska iskušenja i proganjanja. Postoji puno primjera u povijesti koji mogu posvjedočiti da su pojedinci koji su imali snažnu osobnu vjeru, uvjerenje i duhovnu snagu bili svijetli primjeri sljedbenika Muhammeda, a.s. Ta osobna vjera se razvija putem odgoja, nadahnućem ili prolaskom kroz teška životna iskušenja i stalnom obavljanju ibadeta. U suvremenom načinu života i sagledavanju misije Muhammeda, a.s., često se uzimaju samo fragmentarni dijelovi i površno tumače uspjesi misije Muhammeda, a.s. Njegova duhovna snaga i odlučnost u svjedočenju vjere oduševila je muslimane iz tadašnjeg Jesriba, posvjedočili su vjeru u Allaha, dž.š., i poslanstvo Muhammeda, a.s., i pozvali ga da im bude učitelj i vođa. Fazlur Rahman kritički govori o teorijama koje nastoje pokazati kako Muhammed, a.s., nije više imao ugleda u Mekki i da je njegova misija bila u “krizi” i “zastoju”. On vrlo lucidno kritikuje tu tezu i primjećuje kako ga ni stanovnici Jesriba ne bi pozvali sebi da nije imao ugleda, jer niko ne bira vođe iz sažaljenja. Zato je važno razumjeti mekanski period misije Muhammeda, a.s.? Snaga vjere Muhammeda, a.s., bila je toliko potvrđena i izgrađena da je njegova misija dobila novu dimenziju i tok koji će iz temelja promijeniti povijest ljudske civilizacije i na svjetsku pozornicu postaviti obnovljeno učenje vjere svih Božijih poslanika – islam. U pregledima povijesti Muhammedove, a.s., misije s velikom pažnjom i oduševljenjem se govori o medinskom periodu. To je logično, jer ljudi po svome karakteru vole uspjehe i pobjede. Vjerovatno se tu pravi velika greška. Ljudi koji hoće upoznati islam najprije se uče temeljima vjere i ibadetima, često bez svijesti o tome kako je bila snažna osobna vjera i povjerenje Muhammeda, a.s. u Allaha, dž.š. Bez razumijevanja i spoznaje tog svjedočenja vjere teško se mogu razumjeti ciljevi Muhammedove, a.s., misije. Cilj misije Muhammeda, a.s., bio je svjedočenje i spoznaja vjere u Gospodara svjetova. Zato je Poslanik, a.s., rekao: “Ko iskreno posvjedoči vjeru u Uzvišenog Boga ući će u Džennet.”

Bože učini nas ustrajnim na putu slijeđenja Muhammeda, a.s.! Allahume salli, ala Muhammed, ve ala ali Muhammed!

prof. dr. Nedžad Grabus