Hutba dr. Mustafe-ef. Cerića predviđena za ljubljansku džamiju 13. marta 2020.

U petak, 13. marta 2020. bilo je predviđeno da hutbu u ljubljanskoj džamiji održi reisu-l-ulema (1993-2012) prof. dr. Mustafa-ef. Cerić. Zbog proglašene epidemije u R. Sloveniji džuma-namaz je odgođena, a cjelovit tekst hutbe donosimo u nastavku.

LJUBLJANSKA HUTBA

(Ljubljanska džamija, 18. redžep 1441. po H. / 13. mart 2020.)

Mustafa Cerić, Ph. D., reisu-l-ulema (1993-2012)

Hvala Allahu! 

Od Allaha mi jedino očekujemo pomoć, uputu, spas i oprost!

Mi u Allaha vjerujemo! 

Istinu o Allahu mi ne skrivamo! 

Protivimo se svima koji o Allahu istinu skrivaju!

Mi svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinog! Njemu nema niko ni sličan ni ravan! 

Mi svjedočimo da je Muhammed Allahov vjerovjesnik i poslanik, kojeg je Allah, Svevišnji poslao s uputom i vjerom istine, vjerom svjetla, vjerom pouke i vjerom mudrosti nakon izvjesnog zastoja u slanju poslanika, nakon što je ostalo malo znanja o vjeri, nakon što su ljudi zalutali, nakon prekida u vremenu, nakon što se približio sat odgovornosti, nakon izvjesnosti edžela!

Na Pravom putu je onaj koji pristaje na pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, a onaj koji odbija pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku je na krivom putu, on je zastranio i daleko se udaljio u svojoj stranputici!

Draga braćo i sestre,

Pred nam je ili s nama je jedna Allahova knjiga Kur’an i šest zbirki o životnom putu, Sunnetu, Allahovog Poslanika Muhammeda Ajehisselama, koji nam kaže da ako se tog dvoga (Kur’ana i Sunneta)  budemo držali, nećemo skrenuti s pravoga puta. Od šest hadiskih zbirki, u kojima je zapisano sve što je Alejhisselam govorio, radio i šutnjom odobrio, dvije zbirke su najvažnije: “Ṣaḥīḥ Buharije” i “Ṣaḥīḥ” Muslimaa”. “Ṣaḥīḥ Buharije” sadrži  9082. Kad je završio svoj “Ṣaḥīḥ” od 4800 hadisa Muslim ibn al-Ḥajjāj an-Nejsābūrī (815 – 875) imao je potrebu da nam ostavi poruku da su iz njegove zbirke hadisa dovoljna četiri hadisa pa da po njima čovjek živi ispravnim životom: 

Prvi hadis:

Djela se cijene prema namjeri – nijjetu! 

Drugi hadis:   

Ono što krasi čovjekov islam je da se ne bavi onim što ga se ne tiče!

Treći hadis:

Vjernik nije vjernik sve dok ne bude želio svom bratu ono što želi samome sebi!

 Četvrti hadis:

Halal je jasan i haram je jasan! Između halala i harama postoje nejasne ili sumnjive  stvari, na koje vjernik treba obratiti pažnju.

 U komentaru na ovu Muslimovu poruku, unuk Ibn Dževzija Šemsuddin u svojoj knjizi “Ogledalo vremena” dodaje još jedan, peti hadis:   

Pravi musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su pošteđeni muslimani!

Draga braćo i sestre,

Ova džamija u Ljubljani je odraz ovih pet hadisa u svom nastajanju i, ako Bog da, u svom trajanju bit će odsjaj ovih hadisa do Sudnjega dana, a to je da svi koji u nju budu ulazili imaju iskren nijjet da očiste svoju dušu, da ne pričaju o onome što ih se ne tiče, da žele drugima ono što žele samima sebi, da se drže onoga što je halal, a klone se onoga što je haram, te da svojim jezikom i svojom rukom ne uznemiravaju muslimane. 

Doista, da nije bilo iskrenog nijjeta, ne bi bilo ove džamije. Dakle, ova džamija je rezultat iskrenog nijjeta kod onih koji su imali i koji imaju iskrenu želju da očiste svoju dušu od grijeha i oplemene svoje srce lijepim ahlakom – moralom.  A kad čovjek ima iskren nijjet da uradi dobro djelo, onda se ne bavi pitanjima koja ga se ne tiču, već misli i govori ono što se tiče njegove sudbine, njegovog zdravlja, vjere i morala. A kad čovjek ima samo to na umu, onda voli i drugome ono što voli samome sebe – mir, ljubav i sreću. A ima li većeg mira, ljubavi i sreće od današnjeg mira, ljubavi i sreće u ljubljanskoj džamiji. Ima li ikoga ovdje danas da mu srce ne treperi od radosti što je doživio da vidi ovo prelijepo zdanje u vjeri i ljubavi prema Milostivom Stvoritelju nebesa i zemlje.  Ima li ikoga ovdje ko ne želi i drugome da bude sretan u svojoj molitvi Stvoritelju kao što smo danas mi u Ljubljani. A ovdje smo da potvrdimo da nam je jasno što je halal a što je haram, te da se zavjetujemo da ćemo se kloniti sumnjivih stvari, koje bi nas mogle odvesti krivim putem. Dakako, od prevelike važnosti je i peti hadis na kojeg nas podsjeća unuk Ibn Dževzija Šemsuddin, a to je da je pravi musliman samo onaj od čijeg su jezika i ruku muslimani pošteđeni, odnosno slobodni. Volio bih da ovih pet hadisa budu moto Ljubljanske džamije, kao primjer zrelosti jedne muslimanske zajednice u Europi. 

Pošto smo u mjesecu redžepu, u kojem se dogodila najzanimljivija noć u povijesti čovječanstva, noć Isrā’ i Mī’rādža, onda je korisno da vas podsjetim da je Alejhisselam rekao da je “namaz mī’rādža vjernika” . To znači da kad god si u džamiji na namazu, pružati se prilika da doživiš ono što je Alejhiusselam doživio na mī’rādžu.  Te noći, u mjesecu redžebu, Allahov poslanik Muhammed, a. s., je putovao iz harema Ka'be u harem al-Aksa, a odatle u najviše visine i najdublje dubine onoga svijeta u kojem ništa nije isto kao na ovome svijetu, a opet sve je u nekoj vezi s ovim svijetom. Svevišnji Allahu u Kur'anu Časnom kaže:

Neka je slavljen Onaj koji je u jednom trenutku noći odveo Svog slugu od Harema časnog do Harema dalekog. Allah je taj Harem blagoslovio kako bi Muhammedu, a. s., neke znakove Svoje pokazao. Allah, uistinu, sve čuje i sve vidi. (Kur'an, 17:1)  

Poznata Ummihana, Ebu Talibova kćerka Hind, sjeća se da je Allahov Poslanik te mubarek noći zanoćio kod nje. Sve je bilo obično i po jednom ustaljenom redu: Alejhisselam je klanjao jaciju-namaz i otišao na počinak. U ranu zoru Ummihana je zatekla Muhammeda, a. s., budnog i nakon što su zajedno klanjali sabah-namaz, Allahov Poslanik se obratio Ummihani riječima: 

Ummihano, kao što znaš sinoć sam ovdje s vama klanjao jaciju-namaz, zatim sam klanjao dva rekata u Bejtu-l-maqdisu, a sada sam, kao što vidiš, s vama ovdje klanjao sabah-namaz. Potom je, priča nam Ummihana, Alejhisselam ustao i krenuo. Pokušala sam ga zaustaviti i odvratiti da o tome priča bilo kome, jer sam znala, kaže Ummihana, da to ljudi neće vjerovati.

No, Allahov Miljenik se nije osvrtao ni na čije nagovore, već je odlučno ustao i otišao među ljude, pričajući im o svom doživljaju Isrāa i Mī‘rādža kao najvišem stupnju svog osobnog uvjerenja u istinu Allahove riječi i u misiju svih Allahovih poslanika. Povjerovali su oni koji su vjeru imali, nisu povjerovali oni koji vjeru nisu imali. I tako je to sve do naših dana – vjeruju oni koji vjeruju, a ne vjeruju oni koji ne vjeruju.  

Muhammed Alejhisselam je podsjetio ljude na svoj susret u Qudsu/Jerusalemu s Allahovim poslanicima među kojima su bili Ibrahim, Musa i Isa, a. s. Tu su zajedno klanjali dva rekata namaza i tu se je spojila prošlost sa sadašnjošću u kojoj je bila, kao što je i sada, tajna budućnosti čovječanstva. 

Tu je Alejhisselam vidio da mu se nude dvije različite zdjele u kojima su dvije različite tekućine: vino i mlijeko. Rečeno mu je da između te dvije zdjele treba da izabere jednu za sebe i za svoj Ummet. Dakle, Muhammed, a. s., je bio doveden u stanje izbora koji se nije ticao samo njega osobno, već i njegovog Ummeta, što će reći budućnosti islama i muslimana. Alejhisselam je izabrao mlijeko umjesto vina i na taj način odredio sebi i svom Ummetu da u bjelini mlijeka osnaži svoju razboritost, jer crvenilo vina muti razum i izaziva neprijateljstvo među ljudima. 

Sve ono što je Alejhisselam vidio i doživio na Mī‘rādžu ostaje, prije svega, njegovo osobno iskustvo života, vjere i svijeta, bolje reći svjetova. Međutim, Mī‘rādž je snažna kolektivna svijest čovječanstva, upravo zato što je Mī‘rādž mogao biti osobno iskustva jednog čovjeka kao što je Muhammed, a. s., jer ništa ne može biti kolektivno, prije nego što bude osobno.

Ustvari, Alejhisselam je i htio da to njegovo osobno iskustvo postane kolektivna svijest, ili kolektivno znanje, ili kolektivna mogućnost utapanja prolaznog u vječno, te dodirivanja imaginarnog sa stvarnim. Zato je i rečeno da je namaz Mī‘rādž vjernika, a to znači da su život i povijest ovdje mogući samo kroz trajni kontakt ili dodir između ovoga ovdje i onoga tamo svijeta kojeg nam se želi otkriti idejom i smislom Mī‘rādža koji nas ljude nastoji spasiti od samoće, prolaznosti, beznađa i besmisla. Stoga je važno da znamo dok smo na ovome svijetu za šta smo odgovorni i šta nam pripada. O tome nam Kur’an Časni jasno govori tako što na podsjeća na čovjekovu individualnu dužnost i odgovornost. Drugim riječima, svaka osoba je dužna i odgovorna za sebe, odnosno nijedna osoba ne nosi tuđi grijeh, već samo svoj:

 Niko nije zadužen za ono za što si ti sam zadužen! (Kur'an, 4:84)

 Sve što neko zaradi, to je njemu pripada. Niko neće ponijeti tuđi teret grijeha! (Kur’an, 6:164)

Svakome pripada ono što je zaradio za sebe, kao i ono što je uradio protiv sebe! (Kur'an, 2:286)

Naša djela su naša, a vaša djela su vaša djela!  (Kur'an, 28:55)

Vi nećete odgovarati za naš zločin, niti ćemo mi odgovarati za ono što vi radite! (Kur'an, 43:25)  

Njihova  je odgovornost za ono za što su zaduženi, a tvoja je odgovornost za ono za što si ti zadužen! Vi niste odgovorni za njegov posao, niti su oni odgovorni za  vaš posao.  (Kur’an, 24:54)

Draga braćo i sestre,  

Muftija Nedžad Grabus je na najbolji način shvatio ovu kur’ansku poruku. Shvatio je svoju misiju, svoju zadaću, shvatio je ono za što je bio zadužen, a to je da uz Allahovu milost, uz pomoć muslimanskog džemata u Ljubljani i cijele Sloveniji, uz visoku svijest slovenačkog društva o suživotu i toleranciji te uz podršku slovenačkih vlasti podigne džamiju u Ljubljani za duhovne potrebe ovdašnjih muslimana. Rijetke su ovo povijesne prilike, kao što su i rijetke osobe koje znaju na pravi način iskoristiti povijesne prilike. U slučaju ljubljanske džamije, o kojoj će se tek pričati, spojile su se te dvije okolnosti – povijesna prilika i prava osoba za tu povijesnu priliku. Jer, u ljudskoj povijesti ništa ne nastaje bez čovjeka, ali i ne traje bez institucije. Kao muslimani na Balkanu i Europi, sretni smo što smo imali osobu u liku i djelu muftije Nedžada Grabusa, koji je htio, znao i mogao uraditi povijesnu stvar za sve nas muslimane, ali i učiniti ovu džamiju da bude institucionalna vrijednost, koja će, ako Bog da, trajati u povijesti.  

Ovo je, doista, jedan od najsretnijih dana u mom životu zato što mi se pružila prilika da vam govorim s ovoga časnog mjesta u ovome časnom danu. Sretan sam što vam/ nam se posrećio muftija dr. Nedžad Grabus u pravo vrijeme i na pravom mjestu da mudro i hrabro povede akciju izgradnje džamije u Ljubljani nakon niza neuspjelih pokušaja. Allah najbolje zna, ali dužan sam kazati od ono malo znanja, kojeg mi je Sveznajući darovao, a to je da nije bilo energije, znanja, vještine, upornosti i sretnih okolnosti koju su pratile muftiju Nedžada Grabusa ne bi bilo ove i ovakve džamije u ovo vrijeme i na ovome mjesto. Stoga, dozvolite mi da se u ime svih vas u Ljubljani, svih vas u Republici Sloveniji i svih muslimanima širom regiona i svijeta, kojima je džamija u Ljubljani na srcu zahvalim muftiji Grabusu na trudu sa dovom Svevišnjem Allahu da mu napravi kuću u džennetu. A tamo gdje bude muftija Grabus, bit ćete i  vi, džematlije Ljubljane i Slovenije, zato što ste zajedno u vjeri i ljubavi podizali ovaj hram vjere i ljubavi za vaše potomke. Neka vas Svevišnji Allah nagradi za to! Amin! 

Draga braćo i sestre u Ljubljani, u cijeloj Sloveniji, u Bosni, na Balkanu, Europi i svijetu primite danas sa ovoga časnog mjesta iz ove časne džamije u Ljubljani izraze naše bratske ljubavi i dobre volje, koja nas čini sretnim i zadovoljnim što je Republika Slovenija pokazala svoju širokogrudnost u poštivanju i promoviranju suživota i tolerancije među različitim vjerama, nacijama i kulturama.  Ova džamija u Ljubljani može poslužiti kao lijep primjer za Europu u odnosu na islama i muslimane. Ovakvi primjeri obavezuju muslimane u Europu da se zajedno sa svojim komšijama kršćanima, Jevrejima i drugim vjerskim i kulturnim zajednicama bore protiv svih vrsta ksenofobije, antisemitizma, islamofobije, religijskog radikalizma, političkog ekstremizma i ideološkog terorizma. Europa nije ni “dom rata” (dāru-lḥarb), ni “dom islama” (dāru-l-islam). Europa je “dom društvenog dogovora” (dāru-lʿahd); Europa je “dom suživota i tolerancije”; Europa je “dom mira i pomirenja”.  Svi koji budu dolazili u ovu džamiju treba da imaju to na umu.              

Allahu Svemogući, osnaži nas u vjeri, miru i ljubavi!

Allahu Sveznajući, pouči nas da cijenimo dobru volju kod ljudi! 

Allahu Milostivi, omili nam istinu, pravdu, mir i pomirenje!

Allahu Plemeniti, učini da džamija u Ljubljani bude svjetionik mira i sreće za sve ljude dobre volje!  Amin!