U Sloveniju je došao 1958. godine. Pedeset i devet godina boravka u Sloveniji bile su posvećene, pored ostalih životnih obaveza, i Islamskoj zajednici u Republici Sloveniji. Otac je dvije kćerke. Radio je u građevinskom poduzeću „GP Grosuplje“ kao kvalificirani zidar gdje je dočekao penziju. S obzirom da je hadžija Sulejman odgojen u muslimanskoj porodici, još u ranoj mladosti prakticirao je vjeru što i nije bila praksa njegovih vršnjaka. U tom vaktu u Ljubljani nije bio organiziran vjerski život. To je bio jedan od razloga zbog kojeg je hadžija Sulejman odlučio upisati i završiti imamski kurs kojeg je u početku šezdesetih godina prošloga stoljeća organizirala Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu. Nakon odlaska u Sarajevo, tadašnji predsjednik Starješinstva IZ za BiH, Hrvatsku i Sloveniji Naim ef. Hadžiabdić upoznao je hadžiju Sulejmana sa činjenicom da u Ljubljani postoji inicijativni odbor Islamske zajednice za obnovu rada IZ u Sloveniji kojeg su 1955. godine, ustanovili Adil Begović i Alija Demirović. Nakon povratka iz Sarajeva hadžija Sulejman potražio je rahmetli Adila Begovića i zajedno s njim počeo obavljati vjerske dužnosti u Ljubljani. Tako su u Ljubljani 1963. godine, organizirali klanjanje teravih-namaza u privatnom stanu Derviša Sivića na Tomačevu. Kasnije su teravih-namaze obavljali i u Njegoševoj ulici. A neprekidno od 1973. godine, pa sve do 1979. godine, kada je kupljena kuća u Grablovičevoj ulici 14, džume i namaze obavljali su u kući Alije Džinića. Jedne godine su obavili bajram-namaz u kući Nijaza Šiljka. U prosjeku je tada bilo na bajram-namazu od 80 do 100 klanjača. Važno je napomenuti da je hadžija Sulejman bio veliki donator za kupovinu prvog objekta za potrebe IZ u Sloveniji u Grablovičevoj ulici 14. Okupljanje muslimana 1963. godine, bilo je ujedno i prvo neformalno organiziranje muslimana u Sloveniji nakon Drugog svjetskog rata. Obilježavanje mjeseca ramazana kao i drugih muslimanskih blagdana bila je ustaljena praksa muslimana u Sloveniji. U svim tim aktivnostima sudjelovao je hadžija Sulejman kao imam sa položenim imamskim ispitom. Tek 1967. godine, prilikom boravka reisu-l-uleme Sulejman ef. Kemure u Ljubljani, 12. septembra, formalno je obnovljen rad IZ u Sloveniji i osnovan Odbor Islamske zajednice Ljubljana kao sastavni dio Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji. Pored ostalih članova i hadžija Sulejman ef. Abdić izabran je za člana Odbora. Rahmetli Adil Begović i Alija Demirović bili su uz hadžiju Sulejmana pokretačka snaga džemata Ljubljana u nastajanju, ali i kasnije. Dakle, od samog dolaska u Sloveniju pa do preseljenja na Ahiret, hadžija Sulejman bio je i ostao vezan za Islamsku zajednicu u Republici Sloveniji. Dugo vremena bio je jedini imam ne samo u Ljubljani, već u cijeloj Sloveniji. S ponosom je isticao da je neprekidno klanjao džume u Ljubljani od 1963. pa sve do 1982. godine. Nakon obnove rada IZ, prvi imam uposlen je u Islamskoj zajednici u Sloveniji 1982. godine. Hadžija Sulejman uvijek je bio sigurna zamjena i mujezin svim ljubljanskim imamima. Kada bi imam povjerio džemat hadžiji Sulejmanu, bio je siguran da će hadžija Sulejman svoje obaveze uredno izvršiti, jer je bio osoba kojoj je stalo do džemata i za njega je džemat predstavlja nešto što je sveto. On se uvijek brinuo o džematu. U šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća često je odlazio u Jesenice kako bi podučavao djecu islamu i njegovim vrijednostima. Vjeronauku je održavao u kući rahmetli Hamdije Džamastagića. S ponosom je čuvao i pokazivao dnevnike koje je vodio prilikom održavanja mekteba u Jesenicama. Mekteb je održavao i u Ljubljani u privatnim stanovima na pet različitih lokacija: na Tomačevu, na Rudniku, u Šiški, na Trnovom i u centru grada. Mnogo je džematlija u Ljubljani koji se rado sjećaju privatnih časova koje im je hadži Sulejman poklanjao učeći ih kur'ansko pismo ili neke druge islamske sadržaje. Kazao nam je da je 1980. godine, organizirao hatme u Ljubljani gdje je prisustvovao veliki broj džematlija, imami iz Zagreba među kojima su bili Ševko ef. Omerbašić, dr. Sulejman Mašović i drugi.
U jednom razgovoru sa hadži Sulejmanom spomenuo nam je i to da mu je policija dolazila nekoliko puta prilikom obavljanja vjeronauke u Jesenicama. Optuživali su ga da pripada organizaciji Mladi muslimani. No, u tom periodu Sulejman Abdić radio je kod nekog čovjeka na Igu nadomak Ljubljane (nije se mogao sjetiti imena) koji je bio nekakav sekretar u Centralnom komitetu. S obzirom da je bio blizak s njim, hadži Sulejman mu se povjerio i pitao zašto ga toliko kontroliraju. On ga je nasavjetovao da se ne petlja u politiku i da mu nikad više policija neće doći. Tako je i bilo.
Hadžija Sulejman sudjelovao je u izvedbi mevluda u Jesenicama, Kopru i Trbovlju koje je u suradnji sa ostalim članovima Odbora IZ u Ljubljani organizirao u tim gradovima.
Povjerenje koje je izgradio među džematlijama u Ljubljani vrijedno je spomenuti. Neki od članova IZ kada bi dolazili izvršavati svoje obaveze plaćanja članarine, sadekatu-l-fitra i slično, zahtijevali su isključivo da im to završi hadžija Sulejman. Njemu nije bilo teško otići u bilo koji dio grada, posjetiti džematliju, odnijeti mu blok za članarinu, vaktiju i slično. Postoji čak primjer da je išao kod iznemoglih i bolesnih džematlija, nabavio bi im namirnice, ako treba pospremio kuću i slično.
Bio je jedan je od najtemeljitijih i najspretnijih gasala u Sloveniji. U posljednjih pedeset i nekoliko godina rijetko koja dženaza mogla je mimoići hadžiju Sulejmana. Mnoge imame učio je kako i na koji način ogasuliti mejjita. Imami su često govorili da se ne brinu za onoga kojeg hadži Sulejman pripremi za tabut, jer je zaista bio temeljit i odgovoran u svome poslu. Nakon vijesti o preseljenju na Ahiret ljubljanski imam Senad ef. Karišik izrazio je želju da ga ogasuli kazavši da ga želi ogasuliti na način kao što je to hadžija Sulejman radio drugima.
Učio je ezane u Sloveniji kada niko nije ni razmišljao o tome. Mnogo puta bi se dogodilo da je sam klanjao u mesdžidu namaze i za svaki namaz proučio ezan. Možda je to bio jedini ezan u Sloveniji. No, on se uvijek brinuo o tome i svojim milozvučnim glasom učio ezane. Stoga ga mnogi i pamte kao mujezina koji je uljepšavao naše namaze koje obavljamo u džamiji. Posljednji ramazan, koji je bio 59. po redu otkako je došao u Sloveniji, nije mogao postiti. Ramazan ga je zatekao u bolnici i zbog toga mu je bilo izuzetno teško. Muftija prof. dr. Nedžad Grabus i moja malenkost početkom ramazana posjetili smo hadžiju Sulejmana u bolnici. Odavno nisam vidio toliku radost i veselje na licu. Sa suznim očima nam je kazao da je u Ljubljani ispostio 58 ramazana, ali da ove godine ne može postiti. Molimo Dragoga Boga da mu ukabuli.
Obrijan, začešljan, dotjeran gospodin sa kravatom bio je simbol džemata Ljubljana. Blag, uljudan i prijatan bio je sa svima podjednako. Nije imao zamjerki sa ljudima. Vrlo rado je sa svakim sjedio, pio kahvu, razgovarao i davao savjete ako je bilo potrebno. Uvjeren sam da svi dijelimo isto mišljenje da je bila zaista velika blagodat imati člana džemata poput hadži Sulejmana ef. Abdića. Ljubljanski džemat i Islamska zajednica u Sloveniji osjetit će prazninu nakon njegovog preseljenja na Ahiret. Ta praznina se mogla osjetiti u toku prošloga ramazana, a pogotovu na bajram-namazu, jer nije bilo hadžije Sulejmana da zanijeti bajram kao i prethodnih godina.
Tri dana pred preseljenje na Ahiret posjetio sam hadžiju Sulejmana u njegovom domu u Velikoj Kladuši. Kada me ugledao, obradovao se i nasmijao. Ustao je iz kreveta ali mu nisam dao da ustane na noge. Zagrlili smo se i napravo mi je mjesto da sjednem pored njega. Imao je veliku porodicu koji su brinuli o njemu. Svi su se sjatili u sobu. Nije uspijevao pratiti naš razgovor. Samo bi odgovarao na pitanja koja sam mu postavljao. U jednom momentu upitao me je kako je muftija? Je li dobro? Šta radi? Pitao me i za džemat? Kada sam krenuo ustao je na noge i sa osmijehom na licu zahvalio mi se što sam ga posjetio. Zamolio me da prenesem selame u Ljubljani muftiji prof. dr. Nedžadu Grabusu kojeg je zaista volio i cijenio, imamima i ostalim džematlijama.
Molimo Svevišnjeg Allaha, dž.š., da hadži Sulejmana Abdića obaspe Svojom milošću i da ga uvede u Džennet.
Nevzet Porić
