Omaž reisa dr. Mustafe Cerića Muhamedu ef. Salkiću

MOJ OMAŽMUHAMEDU EF. SALKIĆU

Reisu-l-ulma emeritus dr. Mustafa Cerić

Ima vjernika koji svoj zavjet Allahu ispunjavaju, ima ih koji svoj život polože na tom putu, a ima ih koji to čekaju – nisu se promijenili niti su išta izmjenili. Neka Allah nagradi iskrene za njihovu iskrenost, i neka, ako hoće kazni licemjerne ili neka im oprosti, Allah zaista prašta i milostibv je! (Kur’an, 33, 23-24).

Jučer (14. januar, 2014.) se navršila godina dana od iznenadnog preseljenja na Ahiret Muhameda ef. Salkića, dugogodišnjeg generalnog sekretara Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.   

Muhamed ef. Salkićje rođen 1949. godine u selu Izbodu, općina Breza. Osnovnu školu završio je u Brezi, a potom Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1969. godine. Radio je kao imam u Kazanfer-begovoj džamiji u Višegradu od 1971. godine, a od 1973. biva promoviran u glavnog imama u Višegradu. Diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1978. godine. Iste godine je sa dužnosti glavnog imama u Višegradu premješten na dužnost sekretara Medžlisa Islamske zajednice u Sarajevu. Od 1981. do 1983. godine radio je kao advokatski pripravnik u udruženoj advokatskoj kancelariji advokata Edaha Bećirbegovića i Alije Alihodžića u Sarajevu. Godine 1983. dr. Ahmed Smajlović ga imenuje za rukovodioca Pravne službe u Starješinstvu Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju. Na toj dužnosti je ostao sve do agresije na naš narod i našu državu1992. godine. Uključio se u odbranu od agresije u Brezi gdje je raspoređen na radnu obavezu i izabran na funkciju sekretara za privredu i društvene djelatnosti u općini Breza i tu dužnost obavljao je sve do marta 1994. godine. Muhamed ef Salkićje u aprilu 1993. godine izabran za sekretara Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, ali je zbog prekinutih putnih komunikacija tu dužnost preuzeo tek u martu 1994. godine.

Još dok sam bio u svojstvu naibu-reisa, predložio sam Muhameda ef. Salkića za generalnog sekretara Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Sabor je u oktobru 1994. godine to jednoglasno prihvatio. Tu časnu i odgovornudužnosti generalnog sekretara Rijaseta Islamske zajednice Muhamed ef. Salkićje obnašao 17 godina, tačnije do 14. januara, 2013. godine. Tog ponedjeljka, nakon jednog od mnogih napornih radnih dana, Muhamed ef. je u kasnim popodnevnim satima došao svojoj kući u Ćurčića mahali u Sarajevu. Osjećao je snažan bol u prsima i znojio se. Nakon tuširanja legao je da se odmori. Edžel smrti bio je iznenadan i brz. Muhamed ef. je predao dušu svom Gospodaru u 64. godini života.

Allah najbolje zna zašto poziva Sebi neke ljude, koji bi, po našoj ljudskoj pameti, mogli i trebali još ostati s nama, jer nam trebaju. Čini mi se da je Muhamed ef. otišao kad smo ga najviše trebali. No, Allahovo je najpreče. Nije naše da o Allahovim emrovima sudimo. Nama je ostavljeno da o časnim ljudima svjedočimo, posebno o onima koji su svoje zavjete prema Allahu i prema ljudima vjerno i dosljedno ispunjavali.

Ovo je, dakle, moje svjedočenje o čovjeku ovdje i sada, na ovome svijetu, koji je vjerno ispunjavao zavjete i dosljedno nosio preuzete emanete. Ovo je moj omaž, moj izraz poštovanja i moj dug zahvalnosti, mom iskrenom bratu u vjeri, mom vjernom suradniku u poslu i mom dragom prijetelju u životu, Muhamedu ef. Salkiću, koji zaslužije ime El-Emin, Vjerni, i El-Siddiq, Iskreni. Upravo tako, Muhamed ef. Salkićje bio vjeran i iskren u svemu što je govorio i u svemu što je radio. Sedamnaest godina zajedničkog rada sa Muhamed ef. označio je najbolji i najplodniji dio mog životnog i radnog vijeka. Dužnost reisu-l-uleme u Bošnjaka nije samo najčasnija, većje i najzahtjevnija i najnapornija – da ne kažem i najodgovornija. I zato se tu dužnost ne može sam nositi, većse moraju imati vjerni i iskreni ljudi koji vam pomažu u obnašanje te dužnosti. Ja sam imao sreću što mi je Allah podario Muhameda ef. Salkića, koji nije samo bio vjeran i iskren suradnik, veći visokostručna osoba u pravno-administrativnim poslovima Islamske zajednice.

Pošto nije moguće da se svaka životna i poslovna situacija pokrije Ustavom, pravilnicima, odlukama i zaključcima, onda je nužna pronicljivot, dosjetljivot i nadasve, dobronamjernost i uvjerljivost onih koji vode i upravljaju poslovima i raspolažu imovinom Islamske zajednice. Muhamed ef. Salkićje imao to šesto čulo nepisanog pravila po kojem je bilo moguće uspješno voditi i upravljati Islamskom zajednicom. Jedno od tih nepisanih pravila je dosljedna riječi ispunjeno obećanje. Svi koji su radili sa Muhamed ef. znaju da je bio dosljedan u svom govoru i pouzdan u svom poslu. 

Na jednoj  od posljednjih sjednica Sabora Islamske zajednice prije kraja mog mandata reisu-l-uleme, kada sam predlagao da mu se produži još jedan mandata generalnog sekretara Rijaseta rekao sam da Muhamedov rad vrijedi kao polovina ukupnog rada Zajednice, što neki nisu mogli ili nisu htjeli razumjeti. Na poseban način ovdje želim posvjedočiti da, pored svih koji su sudjelovali u koncipiranju i pisanju sadašnjeg važećeg Ustava Islamske zajednice, Muhamed ef. Salkićje zasigurno najzaslužniji za sadašnji Ustav Islamske zajednice. Nije pretjerano ako kažem da je on bio glavni pisac Ustava.   On je bio najbolji poznavatelj pravnog i administrativnog uređenja Islamske zajednice. On je razumijevao slovo i duh ustavne, pravne i administrativne problematike Islamske zajednice. To svoje iskustvo Muhamed ef. je sabrao u knjigu: Ustavi Islamske zajednice  (El-Kalem, 2001.).

Muhamed ef. Salkićje imao veliku želju da aktivno sudjeluje u izradi jednog novog Ustava Islamske zajednice u kojem bi se saželo cjelokupno dosadašnje naše ustavno iskustvo od 1882. godine do danas. Na tematskoj sjednici Rijaseta Islamske zajednice u Fojnici od 28. 02. 2012. otvorila su se ustavna pitanja sa posebnim fokusom na očuvanje i razvijanje prekodržavnog mulimansko-bošnjačkog jedinstva. U Fojnici su se čule različite ideje i predlagana različita rješenja, a sve u cilju jačanja naše Zajednice. Muhamed ef. je bio veoma sretan što mu se pružila prilika da svoje znanje i dugogodišnje iskustvo pretvori u dokument od fundamentalne važnosti za Islamsku zajednicu. Pitanje amandmana ili novog ustava Sabor Islamske zajednice je više puta pokretao. Cijeli jedan mandat od četiri godine Sabor je potrošio bez pomaka. Muhamed ef. nije bio nametljiv ni u čemu pa ni u onim poslovima koji su bili njegova stručnost i zato je želio da se drugi uključe u ustavnu tematiku, ali na kraju se taj posao ipak njemu vratio. I zato se Muhamed ef. nakon Fojnice bijaše posvetio svim bićem u koncipiranje novog Ustava Islamske zajednice bez ikakvih ograničenja, sa velikom željom da se Islamska zajednica ustavno uredi na najbolji mogući način.

No, odjedanput, kao iz vedra neba, zaključci i odluke sa tematske sjednice Rijaseta u Fojnici su osporene, da ne kažemo iznevjerene od samih sudionika. To je Muhameda ef. jako pogodilo, jer ga je podsjetilo na stara vremena kada bi se u Islamskoj zajednici o nečemu dogovorili odgovorni i ozbiljni ljudi, a onda bi se iz nepoznatih razloga sve zaboravilo kao da se ništa nije ni dogodilo, ili kao da se dogodilo sasvim nešto drugo. U sedamnaestogodišnjem zajedničkom radu u Islamskoj zajednici nisam ga vidio nikad kaharnijeg i razočaranijeg zbog nedosljednosti onih koji su u Fojnici govorili jedno, a poslije Fojnice drugo, ili su samo šutili. Sve nam je bilo jasno. Mi smo radili i uradili koliko smo znali i šta smo mogli. Neka sad drugi nastave. I sa donošenjem amadmanima na Ustav i pisanjem novog Ustava. Kako god bude to je njihova odgovornost.  Neka im Allah pomogne.

Nakon predaje dužnosti reisu-l-uleme, početkom januara 2013. godine otišao sam u Jordan. Muhamedova kćerka Sadžida me nazvala 14. januara da mi kaže: “Moj Babo je preselio”. Nisam je odmah razumio. “Reisefendija, ja sam Sadžida, Muhameda Salkića kćerka. Moj babo je danas umro.” Bilo mi je jako teško to saznanje. Osjećao sam da sam izgubio rođenog, najrođenijeg. Jer Muhamed ef. jest mi bio kao rođeni brat. Bez dvojbe odmah sam se vratio u Sarajevu na dženazu mom dragom Muhamed ef. O nekim detaljima oko Muhamedove dženaze nekom drugom prilikom, ali ovoga puta želim reći da mi je drago da je Muhamed ef. Salkićukopan u haremu Ćurčića džamije, gdje je često imamio, hatibio i džematlija bio. Nedavno sam posjetio njegov mezar i proučio mu Fatihu.

Mene je Muhamed ef. Salkićzadužio svojom vjernošću, svojom iskrenošću, svojom odanošću, svojim znanjem, svojim moralom, svojom dosljednošću i nadasve, svojim povjerenjem u mene i moj opći rad u domovini i svijetu.  Iako smo ponekad imali žustre rasprave o nekim pitanjima, obojica smo znali da želimo samo dobro našoj vjeri i Zajednici. Posebno sam dužan Muhamedu ef. za njegov sabur i otpornost na udarce koje je trpio zbog mene. Neopravdano, ali to je tako. Muhamed ef. je bio pod udarom zato što je bio i ostao do kraja moj životni i poslovni saputnik. Bili smo i do kraja ostali na istom putu. Muhamed je kriv zato što je vjerno čuvao povjereni mu pravni, administrativni i financijski emanet. Muhamed ef. je bio na meti zato što je čuvao i štedio imovinu Islamske zajednice tako da je bilo moguće pomoći da se pokrene projekat izgradnje džamije u Ljubljani i mnogi drugi veliki projekti. Jučer su to muslimani u Ljubljani, na čelu sa muftijom Nedžadom Grabusom, prepoznali učenjem hatme za dušu Muhameda ef. Salkića. Hvala im i od mene za to.

Mnogo je još razloga zbog kojih sam dužnik Muhamedu ef. Salkiću, ali jedan mi je najbitniji, a to je moje svjesno i savjesno priznanje da je moje obnašanje dvodecenijske dužnosti reisu-l-uleme u Bošnjaka (1993-2012) bilo uspješno zahvaljujući Allahovoj milostiiMuhamedovoj predanosti. O drugim ljudima koji su bili oko, ispred i iza mene, drugom prilikom, ako Bog da. 

Molim Allaha Milostivog da Muhamed ef. Salkiću oprosti grijehe i nagradi ga Džennetom. Muhamedovoj  hanumi Hafi, kćerkama Selmi i Sadžidi, sinu Fejlemu, Muhamedovim rođacima i prijateljima neka Allah dadne sabur i lijepo sjećanje na čovjeka koji nas je sve toliko zadužio svojim plemenitim životom. Amin!