Dova postača

Hvaljen je Allah, Stvoritelj i Ravnatelj, Opskrbitelj i Uzdržavatelj, slavom Čijih imena postoji kosmos i sve što u njemu obitava. Hvaljen neka je Allah, Koji je sa svojim robovima pri svakoj njihovoj pomisli na Njega, Koji nam je bliži od vratne žile kucavice i Koji zna ono za čim nam duše haju.

Veliki pjesnik, Musa Ćazim Ćatić, u pjesmi Ramazanska večer slikovito je opisao postače u prediftarsko vrijeme:

Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im ti’o
Radosnim okom u satove glede –
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al’ oni veselo za soframa sjede.

Rijetko kada u godini susrećemo tako pozitivno kolektivno raspoloženje kao u ramazanu, naročito u vrijeme iftara. A uprkos tome, treba se prisjetiti da je ta radost, samo djelimična i nepotpuna. Muhammed, a.s, kaže da je Uzvišeni Allah rekao: Postač ima dvije radosti: prvu kada se iftari, a drugu kada susretne svoga Gospodara.

Iako se čini dalekim, istinska radost postača u svojoj punini će se pokazati tek na budućem svijetu. Jer, Božijoj Ljepoti i Njegovoj nagradi ništa na ovom svijetu ne može biti ravno. A, Allah je kazao: post je moj i Ja za njega posebno nagrađujem, ili kako neki duhovni učitelji tumače: Ja sam za njega nagrada.

Jedna od blagodati i posebnosti iftarskog vremena je utkana u upućivanje dove. Dova je, kako bi to kazivao naš Poslanik, a.s., ibadet, ona je sama suština ibadeta, ona je stub na kojem počiva ovaj naš dīn, i ona je svjetlost nebesa i Zemlje.

Poznato nam je da postoje trenuci, odabraniji od drugih, kada Uzvišeni Allah posebno uslišava dove. Neki od njih su: praskozorje, trenutak u danu džume, boravak na Arefatu, trenutak na sedždi i slično. Imam Gazali kaže da časnost ovih trenutaka jeste  uzrokovana časnošću stanja i situacije u kojoj se čovjek nalazi. Tako je praskozorje vrijeme kada je srce čisto, predano i kada je oslobođeno svega onoga što bi ga moglo odvesti od Allaha. Dan Arefata i dan džume su dani u kojima se ljudi okupljaju, ujedinjuju svoja stremljenja i nastoje zadobiti Allahovu milost, i ovo je jedan od razloga zbog čega su ova vremena posebno odlikovana, pored drugih tajni njihove odlike koje čovjek nije sposoban shvatiti niti dokučiti.

Vrijeme iftara je trenutak slasti zbog pobjede nad nefsom, trenutak kada je čovjek očistio svoje misli i srce, radujući se susretu sa Svevišnjim Bogom, kao što se raduje prekidu cjelodnevnog posta. Ibn Madže prenosi da je Poslanik, a.s, rekao: “Postaču neće biti odbijena nijedna dova koju uputi Allahu prilikom iftara.”

Zanimljivo je, čak, da nakon ajeta koji govore o mjesecu ramazanu i propisima posta (El- Beqare, 183-185), slijedi ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže: A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. (El- Beqare 186)

Učenjaci bilježe da kad je Musa a.s., bio u prilici razgovarati sa Allahom dž.š., on upita svoga Gospodara: “Gospodaru, jesi li ijednog roba počastio kao mene, jer ja sada razgovaram sa Tobom?“ Allah dž.š. mu odgovori: O Musa, Ja ću imati robove koje ću više počastiti nego tebe. Dat ću im da poste Ramazan i bit ću im bliži nego što sam tebi sada. Dok sada s tobom govorim, između Mene i tebe je 70 hiljada zastora, a kad uposti ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad im njihove usne pobijele, a lica preblijede, Ja ću im u vrijeme iftara podignuti sve te zastore za njihove dove.

Poslanik, a.s. je, podstičući nas na dovu, govorio: Vaš Gospodar je Stidan i Plemenit, i On se ustručava da, kad Mu se Njegovi robovi obrate podignutih ruku, ne usliša njihovu dovu i da im se ruke vrate prazne, a prilikom iftara je učio dovu:

Nestala je žeđ, natopile su se žile i nagrada je osigurana, ako Allah, dž.š., htjedne.

Neka dova bude ukras našeg prediftarskog vremena, pokazatelj naše posvećenosti Uzvišenom Bogu i skrušena molba Stvoritelju za ono za čim nam duše žude.