Vakuf i vakifi – značaj i uloga

Uz vjerovanje u temeljne istine vjere, u Kur’anu se na više mjesta spominje ”činjenje dobrih djela”. Ova snažna veza između vjerovanja i činjenja dobrih djela kroz cijelu muslimansku povijest iznjedrila je instituciju vakufa – dobrovoljnog i slobodnog izdvajanja imovine, sredstava ili prava vlasništva iz privatnog u institucionano korištenje sa ciljem da služi zajedničkom dobru.

Kao takav, vakuf je bio i ostao, dosljedan prvobitnom poimanju po kojem riječ weqafe znači: zaustaviti, zadržati ili posvetiti. Za osnivanje vakufa neophodno je da se ispune tri uslova: vakuf, vakif i vakufnama.

Vakuf je, kao što je navedeno, sam čin ili namjera izdvajanja i(li) usmjeravanja lične imovine u zajednički trajni i institucionalni okvir. Vakif je osoba koja ”uvakufljava” ili izdvaja svoju imovinu, a vakufnama je dokument, potvrda ili svjedočanstvo kojim se bliže definira predmet vakufa, njegova svrha i način upravljanja.

Najstarija vakufnama na našim prostorima je svakako ona koju je sačinio Isa-beg Ishaković, 1462. godine naznačivši da se njegove zadužbine ”… ne mogu ni prodati ni pokloniti, niti na ma koji način preći u čije puno vlasništvo (mulk), nego da vječno ostane onako kako je (u vakufnami) propisano ‘sve dok Bog ne ostane jedini Gospodar zemlje i svega što je na njoj; on je najbolji Nasljednik”’.

Vakufnama Isa-bega, sina Ishakova, prvog bosanskog krajišnika (1454-1463), utemeljitelja grada Sarajeva. Predstavlja najstariju vakufnamu na tlu BiH.
Sarajevo, džumade-l-ula 866. po H. / 3. 3. 1462. god.

Uz Isa-bega Ishakovića najznačajniji vakif naših prostora je Gazi Husrev-beg, koji je uoči Lejlei-mi’radža 943. po H., što je odgovaralo 08. 01. 1537. sačinio vakufnamu kojom je osnovana istoimena medresa. Lejlei-mi’radž je tako, u simboličkom značenju, postao Dan vakifa.

Vakufnama Gazi Husrev-bega iz 1537. god.

I u drugim gradovima vakufname su bile temelj ili ”rodni list” za nastanak i razvoj urbanog života. Tako je naš poznati pjesnik Derviš-paša Bajezidagić, na lijepom i ukrašenom arapskom jeziku, sastavio vakufnamu 1593. i uvakufio: (izgradio) kamenu džamiju u Mostaru, mekteb i medresu, opremivši je orijentalnim rukopisima (kao što je komentar Rumijeve Mesnevije) zatim devet dućana, pet mlinica i 130.000 srebrnih dirhema, te dodatnih 36.000 dirhema za honorar muderrisu koji će držati predavanja u tri mostarske džamije, za tumačenje Mesnevije u medresi i druge potrebe.

Sa današnje distance, stoljećima gledano unazad, na našim prostorima bilo bi nezamislivo govoriti o postojanju muslimana bez vizije i plemenite ideje koju su u našu historiju ugradili veliki dobrotvori i vakifi, poput: Isa-bega Ishakovića, Gazi Husrev-bega, Rustem-paše Opukovića, Mehmed-paše Sokolovića, Ferhad-bega Sokolovića, Hadži Mehmed-bega Karađoza, Ali-paše Rizvanbegovića i drugih.

Vakuf, na što mu i sam jezički korijen upućuje, tako ostaje kao trajna kategorija da ljudsko dobro samo dijeljenjem ostaje i traje. A Uzvišeni Bog u Kur’anu kaže:

”Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže; a bilo što vi udijelite Allah će zasigurno to znati.” (Kur’an: Alu’ Imran, 92.)

Nevres Mustafić