Kurban-bajramska hutba muftije prof. dr. Nedžada Grabusa

KURBAN-BAJRAMSKA HUTBA-PORUKA

MUFTIJE PROF. DR. NEDŽADA GRABUSA (2016/1437. h.g.)

Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru, salavat i selam neka je na našeg poslanika Muhammeda, a.s., njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Poštovana braćo,

Veliki muslimanski praznik – Kurban-bajram simbolizira ljudsku čežnju i želju da se svojim dobrim djelima približi idealu čistote, ljepote i ljubavi prema Bogu, Stvoritelju Nebesa i Zemlje. Kurban-bajram budi u našim sjećanjima i vjerovanjima primjer ljubavi Ibrahima, a.s., prema Uzvišenom Bogu. Ibrahim, a.s., povezuje velike monoteističke religije judaizam, islam i kršćanstvo. Njegova spremnost na odricanje i stalni trud u traganju za istinom bude nam nadu da sa snažnom vjerom u Uzvišenog Boga možemo prevazići velika životna iskušenja s kojima se svaki čovjek suočava. Zato je potrebno uložiti duhovni i intelektualni napor u postizanju spoznaje i razumijevanju pitanja, kurbana, hadža i hodočašća. Ibrahimova, a.s., spremnost i odlučnost u ispunjavanju Božijih zapovijedi jeste pokazatelj trajne i nesalomljive vjerničke predanosti suštinskim vrijednostima na kojima je zasnovan ljudski život na ovome svijetu.

Milioni ljudi idu na hadž, posjećuju sveta mjesta Mekku i Medinu, na visoravni Arefat mole, uče dove i promišljaju o bitnim životnim pitanjima. Sve to pomaže ljudima da grade svijest o vrijednostima na kojima je zasnovan sistem našeg vjerovanja i života u široj društvenoj zajednici. Hadži-bajram je prilika za povezanost između svih ljudi, jer u sebi nosi snažnu poruku jednakosti između pojedinaca i društava svih rasa, boja kože, etničkog porijekla, jezičkih i kulturnih zona. Hadži-bajram nas podsjeća kako svi ljudi imaju isto porijeklo od Adema i Have, istoga Stvoritelja i da će se svi Njemu vratiti. Ibrahimov, a.s., napor u gradnji Kabe, prve Božije kuće na Zemlji i Muhammedova, a.s., ustrajnost u povezivanju ljudi u dobru ostaju nam stalna inspiracija za život u vjeri koja je radost na ovome svijetu i nada za spasenje na Budućem svijetu.

Čovjek je u svim fazama ljudske povijesti na Zemlji prolazio kroz vlastita iskušenja, a veliki poslanici, mudri, učeni i hrabri ljudi ostali su upamćeni kao simboli ljudskog napora u postizanju istine. Uzvišeni Bog nas uči:

تِلْكَ أُمَّةٌ قَدْ خَلَتْ لَهَا مَا كَسَبَتْ وَلَكُم مَّا كَسَبْتُمْ وَلاَ تُسْأَلُونَ عَمَّا كَانُوا يَعْمَلُونَ

”To je narod koji je bio i nestao! Njemu pripada ono što su oni zaslužili, a vama pripada ono što ćete vi zaslužiti! Vi nećete biti pitani za ono što su oni radili!”(Al-Bakara, 134)  

Mi ne možemo nikada proći kroz iskustvo naših predaka u životnim iskušenjima, niti se životna iskušenja ponavljaju na isti načni, ali nam njihova svjedočenja i oni sami mogu biti inspiracija u našem životu. Oni  nisu poklekli pred izazovima i poteškoćama s kojima su se suočavali. Poslije Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji desetine imama i intelektualaca bilo je osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne s obaveznim teškim fizičkim radom. Među njima je bio veliki broj osoba protiv kojih nije bilo nikakvih dokaza o počinjenim krivičnim djelima. Jedan od najvećih grijeha u našem razumijevanju vjere jeste krivo svjedočenje i lažno optuživanje čovjeka za neko djelo koje nije počinio. To je zlatno pravilo suvremenog pravnog sistema, da čovjek nije kriv samo na osnovu optužbi. Vrlo je znakovit ajet o tome u suri Hudžurat:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اجْتَنِبُوا كَثِيرًا مِّنَ الظَّنِّ إِنَّ بَعْضَ الظَّنِّ إِثْمٌ

 وَلَا تَجَسَّسُوا وَلَا يَغْتَب بَّعْضُكُم بَعْضًا

”O vjernici! Klonite se mnogih sumnji! Zbilja, neke sumnje jesu grijeh! I ne uhodite jedni druge, i ne ogovarajte jedni druge!”(Hudžurat, 12)

Mi živimo u vremenu u kojem se veoma često prepliću različite informacije i dezinformacije o našoj vjeri na lokalnom i širem planu. Puno je sumnjičenja, nepovjerenja i površnosti. Sve su to pokazatelji naše nezrelosti u razumijevanju vjere. Naša sposobnost ili nesposobnost da prepoznajemo znakove vremena i da pravilno čitamo i spoznajemo stvarnost u kojoj živimo usmjeravat će naše životne tokove. Kontekstualizacija našega života u vjeri i prakticiranja vjere u bitnome ovisi o činjenici kako ćemo sami razumjeti svoju vjeru i kako će nas drugi razumjeti u našem vjerskom identificiranju. Površnost je osobina kojoj nije sklon samo moderni čovjek, to je ljudska osobina otkako je na ovome svijetu. Zato je nužno ozbiljno iščitavanje znakova vremena i savjetovati se sa ljudima koji znaju više i vide dalje. Uslijed nepoznavanja stvari i prevladavanja slabosti ljudi su skloni apokalitiptičnim idejama o kraju svijeta, propasti civilizacije, bliskom dolasku Sudnjega dana, itd. Ibrahimova, a.s.,  vjera je bila toliko snažna da je imao potpuno povjerenje u Uzvišenoga Boga. Ali Ibrahim, a.s., nije bio lijen u traganju za istinom. Ibrahim, a.s., je imao čvrsto povjerenje u Uzvišenoga Boga, kada ga je stavio na iskušenje da žrtvuje vlastitoga sina, Ismaila, a.s. Kroz razgovor između oca i sina iščitavamo i specifičnu kulturu života koja se više hiljada godina razvijala u monoteizmu.

رَبِّ هَبْ لِي مِنَ الصَّالِحِينَ

“Gospodaru moj daruj mi porod čestit!

فَبَشَّرْنَاهُ بِغُلَامٍ حَلِيمٍ

i Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi.

  فَلَمَّا بَلَغَ مَعَهُ السَّعْيَ قَالَ يَا بُنَيَّ إِنِّي أَرَى فِي الْمَنَامِ أَنِّي أَذْبَحُكَ فَانظُرْ مَاذَا تَرَى قَالَ يَا أَبَتِ افْعَلْ مَا تُؤْمَرُ سَتَجِدُنِي إِن شَاء اللَّهُ مِنَ الصَّابِرِينَ

I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: ‘O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te žrtvujem, pa šta ti misliš?’ – ‘O oče moj’, – reče – ‘onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.’

فَلَمَّا أَسْلَمَا وَتَلَّهُ لِلْجَبِينِ

I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi,

وَنَادَيْنَاهُ أَنْ يَا إِبْرَاهِيمُ

Mi ga zovnusmo: ‘O Ibrahime,

قَدْ صَدَّقْتَ الرُّؤْيَا إِنَّا كَذَلِكَ نَجْزِي الْمُحْسِنِينَ

ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine,

إِنَّ هَذَا لَهُوَ الْبَلَاء الْمُبِينُ

to je, zaista, bilo pravo iskušenje!

وَفَدَيْنَاهُ بِذِبْحٍ عَظِيمٍ

i kurbanom velikim ga iskupismo

وَتَرَكْنَا عَلَيْهِ فِي الْآخِرِينَ

i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo:

سَلَامٌ عَلَى إِبْرَاهِيمَ

‘Nek je u miru Ibrahim!’

كَذَلِكَ نَجْزِي الْمُحْسِنِينَ

Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine,

إِنَّهُ مِنْ عِبَادِنَا الْمُؤْمِنِينَ

a on je, doista, bio sluga Naš, vjernik.”(As-Saffat, 100-111)

Taj specifični odnos uvažava transgeneracijsku svijest o važnosti starijih, mladih i učenih. Zato hadis Muhammeda, a.s., u kojem je rekao slijedeće:

”Ko ne poštuje prava starijih osoba, nije samilostan prema mlađima i ne poštuje učene ljude, ne slijedi naš put”. (Hadis)

Slijediti put Ibrahima, a.s. i put Muhammeda, a.s., koji se čuva u uspomenama generacija ljudi, a manifestira se kroz hadž i kurban, zahtijeva odgovorno promišljanje o smislovima kurbana i hadža. Kurban simbolizira stupanj ljudske zrelosti da je ljudski život Božiji dar, kojeg je Uzvišeni podario svima nama i niko nema pravo namjerno i svjesno uzimati ljudski život, niti se on može žrtvovati za bilo koju vrstu rituala. U tom kontekstu Muhammed, a.s. nas je poučio:

قَالَ رَسُولُ اللهِ ﷺ:

  لَنْ يَزَالَ الْمُؤْمِنُ فِي فُسْحَةٍ مِنْ دِينِهِ مَا لَمْ يُصِبْ دَمًا حَرَماً.

 (رواه البخاري)

”Vjernik je trajno u prostranstvu svoje vjere, sve dok namjerno ne prolije tuđu krv.”(Hadis)

Drugačije kazano, Poslanik, a.s., upozorava ako neko namjerno ubije čovjeka izlazi iz svoje vjere. Zato su ideologije koje zagovaraju nasilje u potpunoj suprotnosti sa smislom islamskoga učenja. Hadž je susret ljudi različitih rasa, boja kože, jezika, imovinskog stanja i društvenog statusa. Danas je za muslimane veliki izazov kako razumjeti obrede i simboliku hadža i to kontekstualizirati u svakodnevni život. Kada su prvi sljedbenici Muhammeda, a.s., prolazili kroz velika iskušenja zajedno sa Poslanikom, a.s., neki od njih su dolazili sa idejom da prokune mnogobošce koji su ih proganjali. Podsjetimo se šta je na to rekao Muhammed, a.s.:

إِنِّي لَمْ اُبْعَثْ لَعَّانًا وَ إِنَّمَا بُعِثْتُ رَحْمَةً. (رواه مسلم)

”Nisam poslan da bi proklinjao druge, poslan sam kao milost ljudima”.(Hadis)

Iz života Ibrahima, a.s., i Muhammeda, a.s., učimo puni smisao religioznosti, obrede kurbana i hadža, i posebno učimo o vrijednostima na kojima se zasnivaju međuljudski odnosi. Obredi služe da ukrotimo svoju oholost, gordost, osionost, egoizam, ali istovremeno da razvijamo suosjećanje, odgovornost i pravednost kako bi život na ovome svijetu proživjeli sukladno učenjima i naputcima koje su nam dostavljali veliki poslanici kao što su Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, a.s. Časni Hram u Mekki je uvijek služio kao utočište svim slabima, mjesto u kojem je zagarantirana sigurnost. Isto je i sa vjerom, tražimo utočište kod Uzvišenoga Boga, braneći se od svojih slabosti. Zato je potpuno pogrešno misliti da su ljudi koji izgovaraju samo formalno svjedočenje vjere, odnosno osobe koje se skrivaju iza vjerske odore ili formalnoga uzvikivanja Božijeg imena i iskorištavaju vjersku simboliku, istovremeno svjesni i ozbiljni vjernici, ukoliko čine djela koja su u suprotnosti sa naukom dini islama. Ta vrsta zloupotrebe islamske simbolike šteti muslimanima više nego bilo koja kritika: znanstvena, umjetnička ili satirična. Najsnažniju kritiku površnoga vjerovanja i prakticiranja vjere nalazimo u Kur'anu. U suri Hudžurat, u 14. ajetu Uzvišeni Bog saopćava:

قَالَتِ الْأَعْرَابُ آمَنَّا قُل لَّمْ تُؤْمِنُوا وَلَكِن قُولُوا أَسْلَمْنَا وَلَمَّا يَدْخُلِ الْإِيمَانُ فِي قُلُوبِكُمْ وَإِن تُطِيعُوا اللَّهَ وَرَسُولَهُ لَا يَلِتْكُم مِّنْ أَعْمَالِكُمْ شَيْئًا إِنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

”Beduini vele: ‘Vjerujemo mi!’ Ti reci: ‘Ne vjerujete! Nego recite: islam smo primili!’ – ali vjerovanje nije ušlo u vaša srca! A ako Allahu i Poslaniku predani budete, On vam od djela vaših ništa umanjiti neće! Allah zbilja grije prašta i samilostan je!” (Al-Hudžurat, 14)

U suri Dobročinstvo, Al-Maun Uzvišeni kritikuje površno obavljanje molitve i nedostatak suosjećanja prema siročetu i siromahu:

أَرَأَيْتَ الَّذِي يُكَذِّبُ بِالدِّينِ

”Znadeš li ti onoga koji Onaj svijet poriče?

فَذَلِكَ الَّذِي يَدُعُّ الْيَتِيمَ

Pa, to je onaj koji odgoni siroče,

وَلَا يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ

i koji ne podstiče da se siromah nahrani.

فَوَيْلٌ لِّلْمُصَلِّينَ

Teško li se nekim klanjačima,

الَّذِينَ هُمْ عَن صَلَاتِهِمْ سَاهُونَ

onima koji namaz svoj zaboravno i nehajno klanjaju,

الَّذِينَ هُمْ يُرَاؤُونَ

koji se samo tako pokazuju

وَيَمْنَعُونَ الْمَاعُونَ

i dobročinstvo sprečavaju!(El- Maun, 1-7)

U slobodnim društvima kao što je naše čovjek ima mogućnost izbora, kritičkog valoriziranja realnosti, ima mogućnost slobodnog promišljanja i donošenja odluke o svom načinu života. Ipak, ako poslušamo poruke koje iščitavamo iz primjera životnih iskušenja s kojim su se suočavali i uspješno ih prevazilazi poslanici Ibrahim, a.s., i Muhammed, a.s., lakše ćemo donositi odluke u situacijama kada sami budemo suočeni sa izazovima ili iskušenjima koji nam mogu izgledati nepremostivi. Bez Božijeg blagoslova, naša djela mogu ostati kao plodovi nastali genetskim inženjeringom, bez okusa i mirisa. Danas se ljudi posvećuju puno više formi, izgledu i arhitekturi, nego suštini i smislu vjerskih objekata. Zato je dova, molitva i obraćanje Uzvišenom Bogu preduvjet da naša djela imaju smisao, puninu i trajnu vrijednost. Mi gradimo džamiju i učimo dovu koju su učili Ibrahim, a.s., i njegov sin Ismail, a.s., kada su gradili Kabu.

وَإِذْ يَرْفَعُ إِبْرَاهِيمُ الْقَوَاعِدَ مِنَ الْبَيْتِ وَإِسْمَاعِيلُ رَبَّنَا تَقَبَّلْ مِنَّا إِنَّكَ أَنتَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُ

”I kada su Ibrahim i Ismail dizali temelje Hramu, govorili su: ‘O naš Gospodaru! Primi ovo od nas! Ti, zbilja, sve čuješ, i sve znaš!

رَبَّنَا وَاجْعَلْنَا مُسْلِمَيْنِ لَكَ وَمِن ذُرِّيَّتِنَا أُمَّةً مُّسْلِمَةً لَّكَ وَأَرِنَا مَنَاسِكَنَا وَتُبْ عَلَيْنَآ إِنَّكَ أَنتَ التَّوَّابُ الرَّحِيمُ

Gospodaru naš! Učini predanim Tebi nas dvojicu, a i zajednicu jednu od potomstva našega Tebi predanu! Obrede naše nam pokaži i nama oprosti, jer primalac pokajanja zbilja si Ti i samilostan si!” (Al-Bakara, 127-128)

Poštovana braćo, džamija u Ljubljani je naš zalog da smo svjesni svoje odgovornosti kao vjernici i građani. Džamija je u našoj kulturi uvijek bila utočište i časno mjesto u traganju za istinom i zahvalom Stvoritelju za sva dobra koja nam je podario, mjesto u kojem se uče dove i izgovaraju molbe Uzvišenom Gospodaru, Stvoritelju nebesa i Zemlje, koje nam olakšavaju životna stanja. Molimo Uzvišenog Allaha da nam podari radost života u vjeri i ljubav prema džamiji i da u što skorije vrijeme počnemo klanjati u džamiji u Ljubljani. Pred nama je još puno posla. Sjetite nas se u svojim dovama i molite Uzvišenog Boga da nas pomogne na našem putu.

Naša vjera ima smisla ako je mirna, duhovno zrela, povezujuća i inkluzivna protiv svih oblika ekstremnih i nasilnih djelovanja. Islam u samome svome imenu i pozdravu nosi tu snažnu poruku, unutarnjeg mira i mira u široj društvenoj zajednici.

Svim muslimanima u Sloveniji želim bajramske dana pune porodične topline i ljubavi. Bajram šerif mubarek olsun – Vesel in srečen Hadži- bajram.

Predsjednik Mešihata IZ u Republici Sloveniji

Prof. dr. Nedžad Grabus, muftija