Proći će vremena i vremena …

Proći će vremena i vremena dok Jesrib ne postane Medine-i Munevvera.Proći će vremena i vremena dok se mjesec ne pojavi na Oprosnom brdu. Proći će vremena i vremena dok jedna planina ne postane Uhud i dok  Jesrib ne postane bezbrižni dom muhadžira.

Bijaše vladar po imenu Tuban, koji je jednoga dana, sa svojom velikom vojskom krenuo da napadne i osvoji Jesrib. Idući tamo jedan od njegovih vojnika, koji je bio ehl-i kitabija zamoli vladara:“O vladaru, stani. Tamo je utočište i hidžretski dom Posljednjeg Poslanika. Dozvoli nam da ga u miru sačekamo.“

Tu i osta četiri stotine ehl-i kitabija, a vladar dade da im se naprave kuće i reče svoju želju:’’Napravite četiri stotine kuća, a u sredini svih napravite četiri stotine i jednu kuću.’’

Tada uze papir i uplakanih očiju napisa:“Ova kuća neka bude za Posljednjeg Poslanika koji će ovamo hidžru učiniti. Ja vjerujem da će doći Poslanik koji će se zvati Ahmed, i kada bih doživio njegov dolazak, borio bih se za njega i tako otklonio ovu tugu u mom srcu.“

Pismo je zapečaćeno zlatnim pečatom i sačuvano je kao najveća tajna… Sedam stoljeća jedna kuća, planina Uhud, Jesrib i pismo čekaju!!!

Sedam stoljeća poslije u Dar-i Nedeviji, u najmračnijoj kući, čuju se samo psovke i osjeća mržnja. U njoj je šejtan, njegove želje i zapovijedi… Tamo bezbrižno razgovaraju o smrti Plemenitog Poslanika.

Prvi govori Ebul-Bahteri bin Hišam:‘’Zaključajmo ga u željezni kavez i čekajmo da tamo umre.“

Zadnji prijedlog dao je Ebu-Džehl bin Hišam koji reče:“Uzet ćemo najhrabrije iz svakog plemena koji će uzeti oštar nož te neka ga svi zajedno izbodu!“

Tako je i bilo. Mekkanski mušrici na jednoj strani, a na drugoj strani Plemeniti Poslanik.

Čekaju…

Čekaju, ta lica bez nura i bez časti.

Čekaju, dok nur obasjava kuću Poslanikovu, a mjesečina oštrice noževa na kopljima. U očima im mržnja, na usnama smijeh… Djeca zalima, šejtanovi robovi. Izgledaju kao mrtvaci koji dišu, kao da su izašli iz dubina džehennemskih. Ni pameti ni duše nemaju…

A on… On je Allahov Poslanik… Njemu Džibril donosi vijest o svemu što će se desiti… Tako Hazreti Alija bez straha i oklijevanja leže na Poslanikovomjesto… Oni su znali, a prodane duše ne vidješe i ne primijetiše kako Nebijjprolazi pored njih. Niti čuše niti vidješe suru koja im se na oči kao zastor spustila…

Ja-Sin…

Pun mudrosti i kur'anske istine:’’Ti si, uistinu, Poslanik, na pravom putu… Mi smo učinili da budu kao oni na čije smo vratove sindžire stavili sve do podbradaka, – zato su oni glava uzdignutih, i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprene stavili, – zato oni ne vide, i njima je svejedno opominjao ih ti ili ih ne opominjao, oni neće vjerovati.“

A ti… Tebe čekaju i kuća obasjana nurom i odani prijatelj koji ide prema Sevri i usnuli Hajdar.

Sevr pećinasu vrata koja stoje na ulazu u pustinju… I ta pustinja te čeka… A kada prođeš kroz ta vrata, ostat će tvoja dva dosta i drvo koje je najednom izraslo i na čijim su granama dva goluba napravila gnijezdo i jedna paukova mreža… Drvo koje se zvalo Ummu Gejlan. Ostaše i oni, a i Resulullahovemisli i Kabe-i muazzama i Mekke-i Mukerrema. Sve je ostalo…

Sedam dana trajao je put hidžre, sedam dana Poslanik je pogledima milovao planine, sedam dana pijeska, vjetra i dugog puta… Prvi ga sretoše i poselamiše hrabri ljudi iz herremi Mevkide.

Poslije toga Kuba postade prvi mesdžid i prva džuma…

Čekaju te…

Danima čekaju, danima srca jače i brže kucaju, a oči su im na putu odakle bi trebao doći…

Čeka li i neko osim Ensarija?

Čekaju…

Čekaju ga i jedno pismo i jedna kuća i planina po imenu Uhud i Jesrib…

Čekaju…

Bijaše ikindijsko vrijeme…

Cijeli Jesrib gleda prema Oprosnom brdu. Najednom, zavlada tišina pa brujanje ljudi, pa povici kroz pustinju. Ugledaše Voljenog Miljenika u odsjaju sunca…

Tada Jesrib posta Medine-i Munevvera i mladi mjesec se pojavi na Oprosnom brdu.

Nisu bacali ruže, nego duše predadoše Miljeniku…

Dolazi!

Resulullah dolazi!

Medine-i Munevveračas plače, čas se smije od radosti.

Dolazi! Resulullah dolazi! Pored njega Ebu-Bekir, dost i odani prijatelj… Hajde vjetre uzmi malo Resulovog mirisa i odnesi na Uhud, neka i njega čežnja mine za Resulom, neka se i Uhud raduje!!!

O Ensarije, časni ljudi, napravite prolaz za Kasvu, jer ona zna gdje treba stati…

Vi ćete biti Resulullahove komšije… Veseli se i ti Ebu-Ejjub El-Ensari, veseli se, jer ti si najbliži mjestu na kojem se zaustavila Kasva! Znaš li da je ta kuća sagrađena prije 7 stoljeća?!! Resulullahova kuća, je tada 401. sagrađena kuća… Veseli se Ejjub sultane, došao je vlasnik kuće! Raduju se i Medina i Sut i Uhud i kuća i pismo u kući koje je dočekalo svog vlasnika…

Ja Resulallah, i naša srca su kao ona koja su te čekala 7 stoljeća. Mi Uhudanemamo, ali nadu imamo…. I nama ćeš doći, zar ne? Mi imamo braću rasutu po cijelome svijetu… Ali, sve te strane su tvoje, zar ne ? I oni su se selili sa nijjetom hidžre, oni su današnji muhadžiri.

Ali, ima li imalo ensarijskih duša na mjestima gdje su naši muhadžiri? Ima li ezana na tim mjestima? Zar se tvoje ime tamo ne čuje do oblaka? Možda danas zauči pa da i oni osjete svitanje… Pošalji i njima Bilala, jer mjesto na koje su oni otišli nije Medine-i Munevvera… I oni te čekaju, ja Resulallah… Nijjet im je Allahovo zadovoljstvo, a hidžra im je za tebe, ja Resulallah

Ja Resulallah, čekaju te na tim udaljenim, čudnim mjestima…

Čekaju te i očevi i majke i djeca…

Čekaju…

Svim vjernicima i vjernicama čestitamo Novu hidžretsku godinu 1436.

Neka vam je sretna i berićetna!