Najbolji uzor u svemu je poslanik Muhammed, a.s., koji je, kada mu je došao neki čovjek s mnoštvom mana da ga obavijesti o sramoti koju je jedan od njegovih ljudi počinio, kao da ga kori, rekao: “Zašto mu sramotu ne pokriješ?” Ponovio je to tri puta, s vidljivim tragovima srdžbe na njegovom plemenitom licu. Postoji skupina ljudi koji uživaju u otkrivanju sramota drugih, a kada bismo analizirali njihov život, vidjeli bismo da je pun sramota i poniženja. Svi mi griješimo, a najbolji su oni koji se pokaju, ali malo se kajemo i tražimo oprosta.
Ne osramoti me
Prenosimo vam događaj o kojem govore knjige naših predaka. Ahmed ibn Mehdi kaže: “Jedne noći došla mi je neka žena u Bagdadu i rekla da je iz te i te porodice, te kazala:‘U ime Allaha te molim da me zaštitiš!’ Rekao sam: ‘Kakva te je nevolja snašla?!’ Rekla je: ‘Silovana sam, pa sam postala trudna. Pošto od tebe očekujem samo dobro i dobrotu, obavijestila sam sve koje poznajem da si mi ti muž, a da je ono što nosim u stomaku tvoje. Molim te da me ne osramotiš. Pokrij moju sramotu, neka i Allah, dž.š., pokrije tvoje sramote.’ Saslušao sam njezine riječi i o tome nikome nisam govorio, a vrijeme je prolazilo. Nakon određenog perioda, rodila je sina. Bio sam iznenađen kada me posjetio džematski imam s grupom komšija da mi čestitaju i blagoslove novorođenče. Simulirao sam radost i veselje, otišao u odaju, donio stotinu dirhema i predao imamu, rekavši: ‘Ti znaš da sam pustio tu ženu, ali sam dužan izdržavati novorođenče, pa te molim da njegovoj majci uručiš ovih stotinu dirhema za njegovo izdržavanje. Budite svjedoci da ću to činiti početkom svakog mjeseca.’ Tako sam nastavio, a da nisam uopće vidio ženu ni dijete. Nakon, otprilike, dvije godine, dječak je umro, te je narod počeo dolaziti da mi izrazi saučešče. Pokazivao sam prihvatanje i potčinjenost Allahovom određenju i sudbini. Allah je znao kolika žalost me spopala zbog nevolje u kojoj se našla unesrećena majka.
Jedne noći, neko je kucao na vrata. Bila je to ona žena s kesom punom dirhema. Rekla mi je plačući:‘Ovo su dirhemi koje si slao svakog mjeseca po imamu, neka Allah pokrije tvoje sramote, kao što si ti sakrio moje.’ Pokušao sam da joj novac vratim, ali je odbila i otišla. Nakon godinu dana se udala za uglednog i bogatog čovjeka. Njezin muž me uzeo za ortaka u njegovoj trgovini, pa mi je uzvišeni Allah otvorio vrata obilne opskrbe.” Ovo je istina puna mudrosti, plemenitosti, hrabrosti i odlučnosti. A kako mi, s mnoštvom svojih mana i nedostataka, postupamo?!
Lijep kraj života
Priča govori o čovjeku kojemu je u snu glasnik tražio da nazove određeni telefonski broj i zatraži od neke osobe da je odvede u Mekku da obavi umru. Čovjek je, naravno, prvoga dana smatrao da su to zbrkani snovi. No, kada se san ponovio i sljedeće noći, obratio se džematskom imamu, koji je kazao da treba nazvati tu osobu i ispuniti oporuku ako se san ponovi i treću noć. Pošto se san i treću noć ponovio, čovjek je nazvao tog čovjeka, obavijestio ga o snu i naređenju da ga odvede u Mekku da obavi umru. Rekao mu je da to mora izvršiti!! Tražena osoba se nasmijala rekavši: “O kakvoj umri ti govoriš, a ja već godinama ne klanjam nikako?!” Pozivatelj je insistirao na tome, rekavši da ga mora odvesti na umru jer je to naredba koju mora izvršiti. “Molim te, pomozi mi!”, rekao mu je. Čovjek se složio, pod uslovom da putovanje, troškovi umre i povratka budu na teret pozivatelja. Pozivatelj je prihvatio uslove. Po dogovoru su se našli sljedećeg dana u Rijadu, odakle su se zaputili ka Mekki radi obavljanja umre. Došao je u zakazano vrijeme i našao osobu na kojoj nije bilo nikakvih znakova bogobojaznosti i pobožnosti. Bio je neuredan, razbarušen, prašnjav, a možda čak i pijan, pa se čudio što je poziv u snu dolazio tri puta za ovakvu osobu. No, odveo ga je do najbližeg mikata (mjesto gdje se oblace ihrami), ostavio ga da se okupa i obuče ihrame, a potom ga odveo u Mekku da obave umru. Allahu hvala, zajedno su obavili umru, pa pošto su obavili obrede i skratili kosu, odlucili su da se vrate u Rijad, kako je dogovoreno. Ali, prije nego su napustili Mekku, covjek je tražio da klanja dva rekata u ime Allaha, jer je moguće da to bude njegov posljednji ulazak u Haremi-šerif. Klanjajući dva rekata, oduljio je sa sedždom. Njegov drug ga je gurnuo i shvatio da je umro na sedždi. Nije se mogao suzdržati od plača, zavideći mu na ovako divnom završetku života, jer: “Čovjek ce biti proživljen u stanju u kakvom je umro.” Naravno, ogasulili (okupali) su ga zemzemom (voda kod Kabe), klanjali mu dženazu u Haremi-šerifu, a potom ga je prevezao u Rijad i predao porodici, gdje je narod dolazio da izrazi saučešče. Tri dana nakon ukopa, čovjek je nazvao porodicu umrlog i zamolio da razgovara s njegovom suprugom. Tražio je da mu kaže što je radio njezin suprug da zasluži ovako divan kraj na kojemu mu zavide svi dobri. Odgovorila je: “Brate, moj suprug je malo ibadet činio, a ne sjećam se da je činio išta osim jednog dobra. U komšiluku imamo jednu siromašnu udovicu koja ima djecu. Moj suprug nam je kupovao večeru svaki dan i donosio kući. I njima bi donio večeru i stavio pred vrata. Pozvao bi udovicu da uzme večeru, a ona bi mu učila ovu dovu: “Neka ti Allah učini kraj života lijepim.” Nije, dakle, bilo zastora između dove ove siromašne udovice i Allaha, dž.š. Njezina dova je bila uzrok da se on iskreno pokaje i umre na sedždi, u Haremi-šerifu, kod Kabe, konac kakav bi svako od nas poželio.
Iz spomenutog teksta se razumije da u svakom čovjeku ima dobra, da ne treba gubiti nadu, da su vrata pokajanja uvijek otvorena i da se treba odmah pokajati i vratiti na put Uzvišenog, jer nas smrt može zadesiti u svakom momentu. Ovaj događaj treba da omili i osnaži našu vjeru, da budemo što pokorniji Allahu, dž.š., a ne da nas uspava i učini nemarnim prema Allahovim propisima. Ne propuštajmo namaze, jer je namaz prva stvar za koju čemo biti pitani na Sudnjem danu, a klonimo se opojnih pića jer su ona majka svih zala, kako je rekao naš poslanik Muhammed, a.s.